Slučajno | ✓

Početak

Lagala bih kad bi rekla da nisam razmišljala o umiranju,ali umiranje za nekoga koga volim djeluje kao dobar razlog za odlazak.
Ne mogu da zažalim zbog odluke da napustim dom. Nedostajat će mi dom,ali misle da je bolje za mene da odem. Je li? Ne znam. Jednostavno su me se odrekli...Rekli su da je bolje za mene,ali mislim da je bolje za njih. Nisu mi dali trenutak. Trenutak u kojem mogu zapamtiti sve naše lijepe uspomene koje se mogu nabrojiti na prste jedne ruke. I ono malo što mi je ostalo nisu dali da sačuvam. Sve su uzeli.  Danju trenutci i uspomene jednostavno se vraćaju kad god požele, a noću prerastu u suze,jecanje i noćne more,ali nikako da to netko čuje...Pomislim da ih nije briga za mene - zato odlazim. Ne znam možda mi bude bolje nego što je sada,ali kolike sam sreće...Može se reći da sam čudna i tiha, jer jesam...i možete reći da će ovaj osijećaj koji imam nestati i imat ću sretan život kao prije...Ali to se meni neće dogoditi, ovaj osijećaj neće  nestati,izblijediti. Jednostavno neće, postala sam mu najbolja prijateljica. Koliko god se ja trudila, sreća biježi od mene. I da želim živjeti zauvijek, ne mogu. Ali ne želim. Sve ima svoj rok trajanja. Pa tako i ljudi. Svako ima zapisano kojeg datuma, godine, u koliko sati i minuta će umrijeti. A ja želim da moj rok dođe što prije može. Teško je to opisati, ali osijećam se kao da me usisava vrtlog. Sve je mračno i zapjenjeno, samo što se vir ne okreće brzo, nego sasvim sporo, a neki me ogroman teret vuče prema dnu. A taj teret se zove život...