Smrt- konačan prestanak životnih funkcija organizma, prestanak života. To je definicija smrti u rječniku. Ali ne postoji defenicija kad umireš, ali si još uvijek živ. Ali bez te definicije ne mogu vam u potunosti objasniti kako se osijećam. Zapravo...
Budim se na nečiju viku kao i svaki dan,netko se dere na nekoga...ahhhh barem se ne deru na mene ili možda jesu? Iskreno ne znam niti me briga. A ja se pametna još nisam ni predstavila. Hii! Zovem se Lea...Lea Tomas.I to je bila stvarno loša imitacija Jamesa Bonda. Imam 16 godina. Imam brata koji se zove Adam kojemu je 8 godina i jednostavno me ne voli, a prate ga i moji roditelji. Sviram gitaru i treniram ples već 11 godina.
Cijela sam znojna od sinošnje noćne more kao i obično. Ustajem i pogledam kroz prozor i vidim da je nebo tmurno i da se sprema pasti kiša.
Uzimam mobitel i gledam koliko je sati. 6:00 Jojjjjjj pa ja ću zakasnit na avion.
Brzo uzimam robu koju sam pripremila za put i ulazim u kupaonicu i idem pod tuš. Vruće kapi se slijevaju niz moje hladno tijelo. Hoću li biti sretnija tamo? Hoće li sve na kraju lijepo ispasti? Hoće li biti samo još gore? Pitanja mi se vrte po glavi,a ja nemam odgovor niti na jedno. Izlazim iz tuša i oblačim robu te si napravim messy bun.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
(Samo da se zna kosa je smeđe boje) Pogledam se u ogledalo i vidim curu koja je bila sretna i imala sretan život,a sad? Sad ima taj osijećaj koji ni sebi ne može objasnit. Uzimam kofer i ruksak koji sam pripremila sinoć i zadnji put pogledam svoju sobu. I evo ga opet, opet uspomene, trenutci i sijećanja. I više ne vidim svoju sobu od suza. Obrišem zadnju suzu koja je skiznula niz moj obraz.
Izlazim iz kuće i uputim se do auta gdje me moj dragi tata čeka (primječujete srkazam) i ljutito me gleda. Izdahnem i stavim kofer u gepeg,a ruksak na stražnje sjedalo. Tata me odvede do aerodroma i ja uzmem svoje stvari,a on? On odjuri doma.
Bez pozdrava...
Ulazim u avion i uzimam sjedalo do prozora. Uzimam slušalice i stavljam ih u uši.
Letim već jedno ne znam ni ja koliko i još uvijek slušam muziku i razmišljam,a uspomene se vraćaju,a tu i tamo pokoja suza sklizne. Muzika i ples mi je jedino preostalo što me usrećuje. Avion je sletio i izlazim iz njega. Gdje se selim? Kod bake u Norvešku u Trofors. Da tu se selim. Trofors nije velik grad više je kao selo. Ogledavam se i vidim svoju baku te joj uletim u zagrljaj.
Uzme moj kofer i uđemo u njeno auto. I ona nas odveze kod sebe. Ona ima veliku kuću i veliko dvorište te OGROMNOG Njemačkog ovčara po imenu Max - kojeg obožavam. Izlazim iz auta i pomazim Maxa po glavi i krenem unutra.
Baka mi pokaže moju novu sobu. Uđem u sobu i skeniram svoju novu sobu. Počnem se rapakirati i nakon nekog vremena odlučim da idem u park.
Potražim baku u kući i onda je napokon pronađem u kuhinji. "Bako idem ja u park." Kažem. "Ali vani pada kiša." Odgovori mi. "Nema veze ponijet ću kišobran." "Ahhh dobro, ali vrati se prije večere koja je u 20:00." Uzmem kišobran i moju omiljenu knjigu Bez nade.(knjigajevrhipreporučujemje) Kakva ironija...
Neki ljudi misle da je čitanje dosadno i da sam ja dosadna,ali čitanje nije dosadno ako nađeš zanimljivu knjigu za čitat.
Nisam ni prvu rečenicu do kraja pročitala,a već je sve oko mene nestalo. Pogledam na svoj sat i prošlo je pola sata. Zanemarila sam vrijeme i nisam ni stigla do kraja prve rečenice u novom poglavlju kad me je netko potapšao po ramenu...
Hej! Sviđa li vam se knjiga do sad? I još nešto ko ce biti taj netko tko ju je potapšao po ramenu Marcus ili Martinus? Pišite u komentare.❤
