Slučajno | ✓

Čudan san

U kraju oka sam vidjela Adrianu kako je došla do Martinusa...

Sjela je pokraj njega i pogledala ga je. Samo ga je pogledala. Nije rekla ni riječ.

Potresla je glavom. Stajala sam dovoljno blizu da čujem razgovor.

"Tako mi je žao...nisam htio uništiti sve..." Rekao je slabo i iscrpljeno i njegovo blijedo lice bilo je prekriveno znojem.
"Znaš što Martinus? Ovo se dogodi svaki, baš svaki put. UVIJEK SVE UNIŠTIŠ! Ne mogu vjerovati! Ako me voliš ne bi ovo radio!" Pokušala sam se kontrolirat, ali nije mi uspijelo. Morala sam.
"Zašto si tako gruba prema njemu?" Pogledala sam u nju. Da pogled može ubiti ja bi odavno ležala mrtva i to šest metara pod zemljom.
"Oprosti, tko si ti uopće?" Pogledala me je od glave do pete oni pogledom gađenja.
"Ne brini, nije važno. Ja sam nitko..."
"Da mogu vidjeti..." Zakulatala je očima. Woow ona je prava fufica. Znate o čemu pričam? Vjerovatno ne.
Znate one 'mean girls'. E Adriana je ona glavna.

"Samo mi ga je žao..."
"Zašto?"
"Zato što si ti užasna...bože, imati tebe za djevojku...damn, mora biti teško." Martinus je pokušao sadržati smijeh, ali malo mu je pobjegao. Adriana ga je istoga trena pogledala i on je prestao.

"Ja sam najbolja djevojka koja postoji. Pa ti jedno malo govno. Bilo bi bolje da skineš tu ružnu, prljavu hoodicu i otiđeš iz ove kuće. Zagađuješ zrak. Nije dobro za Martinusa da uzdiše taj prljavi zrak."
"Onda bih trebala vratiti tvom dečku hoodicu." Skinula sam je. Mislim na hoodicu, ne na Adrianu. I stavila je pokraj Martinusa i otišla. Čim sam se okrenula, Adriana je počela vikati na Martinusa sa svojim dosadnim, pištavim glasom.

Ispravljam se. Počela je urlati na Martinusa.
Došla sam do Marcusa.

"Omg..." Zvučao je zabrinuto.
"Što je bilo?"
"Nećemo moći dignuti tužbu protiv onih likova, pošto nemamo dokaza..."
"Ti to mene zezaš!? Možemo smislit nešto, zar ne? Što je sa mobitelom? Gdje je?"
"Uzela ga je policija. I ona tri lika su rekli da će ispitati. Martinusa su doktori pregledali i uzeli mu krv da vide s čime su ga drogirali i sutra će doći informacija."
"Da, zato jer nije bio u najboljem stanju. Nije se ponašao normalno."
"Što je napravio? Kad ste vas dvoje bili sami?"
"Samo je bio nekako mutav. Nije mogao ni normalno pričat. A onda je došao do mene, zagrlio me i rekao da me cijeni. Bilo je čudno."
"Zvuči tako. Ali nije li ti Martinus obećao tuš."
"Da, je. Ali mogu čekati, nije problem."
"Ne, ne imamo sve pod kontrolom sada, ajde otuširaj se!"
"Oke...hvala ti." Otišla sam u kupaonicu i otuširala se. Kako je lijepo otuširat se. Uzela sam ručnik i obrisala se. Uzela sam haljinu koju mi je Martinus dao i obukla je. Kad sam izašla Martinus je bio na krevetu.

"Hej? Ne bi li trebao biti sa doktorima?"
"Oni-um, oni su mi dali nešto da me smiri. Ali rekli su Marcusu sve što treba znati."
"Oke. Čega se sijećaš?"
"Ne znam. Zapravo se nesijećam ničega-uhm-osim kad sam se probudio i ugledao tebe kako sjediš pokraj mene i Marcusa kako viče."
"Oni likovi su te drogirali."
"Vjerovatno."
"Vjerovatno!? Kako misliš vjerkvatno!? Totalno jesu!"
"Žao mi je, oke? Samo se molim te nemoj derat na mene. Adriana je to već napravila." Pogledao je u svoje krilo i nije me više gledao. Sjela sam kraj njega.
"Hej, sve će biti u redu, oke?" Govorim mu ovo jer meni nitko nikad nije to rekao. Nitko mi nikad rekao da će sve biti u redu.

Ali nisu ni trebali. Jer znam da lažu. Pa nebi niti značilo nešto. Ali čemu lagati osobi u lice?

"Nadam se..." Pokušao se nasmiješiti. Ustala sam se s kreveta i stala ispred njega.
"Mogu li ti dati prijateljski savjet?"
"Naravno-"
"Prekini s tim svojim sranjem od djevojke."
"Uhm-ta-ta haljina ti lijepo stoji."
"Da, nisam pitala za mišljenje."
"Sam kažem trebala bi ju zadržati. Moja mama neće niti primijetiti."
"Dosta o haljini. Martinus zašto si sa Adrianom?" Digao se sa kreveta i otišao na balkon, a ja sam ga sljedila.
"Martinus-" Prekinuo me je.
"Dosta o Adriani, oke?" Bože rekla sam ispod daha da ne čuje.