Slučajno | ✓

Nastavak života

Žuto lišće leti i uživa u vjetru dok ja hodam sve dublje i dublje u šumu. Koja malo pomalo postaje ono što mi treba. Mirnoća tihe šume je neopisiva i nedovoljno cijenjena.

Dok hodam hladni i laki zrak mi para pluća. Napokon imam zraka. Nikad prije nisam mislila da bol može biti utjeha. Koju tako silno trebam. Nisam mislila da mogu bti tako pohlepna zbog ove odbačene šume.

Došla sam do onog djela šume gdje su se djeca inače tajno okupljala i ljuljala se na ljuljačkama, napravljenim od guma kamiona. Do onih stabala na kojima smo u budućnosti mislili izgraditi kućice. Naravno, to se nikad nije dogodilo.

Bili su to samo dječiji snovi. Snovi u kojima želim ostati. Zauvijek.

Sigurno se pitate što ja to radim u šumi. Ili zašto mi ova šuma toliko znači. Ista je kao i svaka druga. Ima na milijone istih šuma, možda još više prekrasnih i misterijoznih.

Ali opet, nije ista kao ni jedna druga. U ovoj smo šumi moj djed i ja išli u lov. Ja sam većinom samo bila pratnja. Doma je imao nekoliko tisuća lovačkih časopisa. Znao je kada je najbolje da se ide u lov. Znao je kada izlaze zečevi iz brloga, znao je kad će neki jelen potrčati.

U ovoj šumi smo se ja i baka mogle ljuljati danima. Ali svo troje smo mogli lutati oko drveća dovijeka. Ali tom našem dovijeka došao je kraj.

Danas avion ide u Švicarsku, u kojem ja moram biti. Moj kofer je već pretrpan mojom odjećom i ostatcima nekadašnjih uspomena. Opet radim istu stvar. Gledam kako drugi odlučuju umijesto mene i ja ne govorim. Ne usudim se proturiječiti.

========================================

Martinus pov.

Lea nam je priopčila svoju odluku jučer. No ja ne mogu još prijeći preko nje. Postoje razlozi zašto. No ako ih krenem nabrajati neću završit do sutra. Sjedim na kauču i zurim u televizor iako nemam pojma što se prikazuje.

Moji su mene i Marcusa ostavili doma dok oni odu po našu rodicu i rođaka koji će biti s nama ovaj vinked. Čujem kako stepenice škripe što daje znak da se netko spušta niz njih. U ovom slučaju to je bio Marcus.

"Gle, znam da ti nedostaje. Ali nisam znao da si toliko očajan pa moraš gledat porn." Trgnem se i pogledam u njega, pa u televizor. Zgrozim se na scenu pred menom. Zacrvenim se od srama i odmah prebacio kanal.

Dok se u među vremenu Marcus opalio smijat. U jednom trenutku sam se prepao da će se ugušit. Čujem kako se ulazna vrata otključavaju i prigušene glasove. U dnevni boravak su došli moji roditelji te jedna petnaestogodišnjakinja i jedan trogodišnjak.

Ili bolje rečeno moja rodica i rođak. "Marcus, Martinus idite pokazati Anji njenu sobu." Anja je naša rodica. Ima dugu crnu kovrćavu kosu, tamne smeđe oči i dosta je visoka. Dok njen brat nije ni nalik njoj. On ima plavu kosu i par plavih očiju, dosta je živahan. I kad kažem dosta mislim malo previše.

I ne šalim se kad to kažem. "Anja ovo je tvoja soba." Rekao sam dok je Marcus otvorio vrata sobe.

"Ma nemoj." I ne ona nije nepristojna. Samo je srkastična. Malo žešće srkastična. Spusti torbu pokraj kreveta i onda se okrene prema nama.

"Imate dosta toga za objasnit." Znao sam da će se ovo dogodit. Čudi me što nije pitala čim je ušla kroz vrata.

"To je duga priča."

"Izgledam li ja tebi kao da nemam vremena?" Nasmijali smo se na njenu rečenicu. A onda smo krenuli prepričavat. Kad smo joj ispričali sve - što je potrajalo poprilično dugo - trepnula je nekoliko puta i onda progovorila.

"Čestitam." A u njenom glasu se mogao čuti srkazam iz aviona.

~5 godina kasnije~

Lea pov.

Tiho ulazim u sobu i dođem do kolijevke gdje spava moja mala princeza. Malena i krhka, ali opet snažna. Gledam ju dok mirno spava pokrivena pamučnom dekicom. I ne dekica nije roze boje.

Boje je tamnog neba na kojem su se prosule svijetle zvijezde. Odjednom osijetim snažne ruke oko mog struka. Ruke u kjima se osijećam sigurno i dovoljno. Jake nasloni svoju glavu na moje rame i tiho prošapće "Predivna je." Kimnula sam. "Na tebe."

Okrenem se tako da ga mogu pogledati u njegove zelene oči koje ja zovem smaragdima. "Na nas." Prošaptala sam dok me je on poljubio u čelo. "Na nas." Ponovio je.

I sad sam vas zbunila, zar ne? Očekivali ste Martinusa umijesto Jake-a, jesam upravu? Narvno da jesam. No stvar je u tome da ne ide sve unako kako planirate.

I da ja sam i dalje u Švicarskoj. Ovdje sam maturilala i otišla na faklutet. Bilo je, pa u najmanjem slučaju, strava i užas. Ali sam na fakultetu upoznala Jake-a, pa onda i nije sve crno. Jake i ja samo bili skupa već 4 godine, i onda je klekao na jedno koljeno i izvadio prsten. Naravno da sam pristala, inače ne bih bila vamo gdje jesam. Godinu nakon vjenčanja dobili smo moju malu princezu. Evu, našu kćer.

Ali nemojte mislit da ne znam što se dogodilo ostalima tijekom ovih nekoliko godina. Mislim ne znam gdje su točno svi završili, ali znam nešto malo.

Tata i brat se i dalje nisu javili, iskreno, mislim da nikad i neće. Marcus je naime našao djevojku (S njm se čujem redovno). Nisam ju osobno upoznala, ali znam da se zove Szilvia. Ima predivnu crnu kosu kao noć, čokoladne smeđe oči poput Marcusovih i lijepe rumene obraze. Te blistavi bijeli osmijeh. Ona nje lijena kako Marcus, ali su i dalje savršeni jedno za drugo. I došli smo do Martinusa. Od njega nisam čula od kako sam otišla. Od onog dana kad sam mu rekla da ipak idem u Švicarsku nisam čula od njega. Osim nešto tu i tamo s medija. Ali čula sam da će se uskoro oženiti, valjda. Ali i sami znate da svi ti mediji mogu lagat i preuveličavat istinu, pa nisam sigurna je li to istina ili ne.

"Hvala ti." Rekla sam gledajući u Jake-a.

"Zašto mi se zahvaljuješ?"

"Jer si tu, nisi otišao."

I EVO ZADNJEG NASTAVKA. Znam da je kraj dosta glup i retardiran, but just roll with it.

Želim se pozdraviti sa svima vama i želim vam dobro i uspiješno sutra. Želim da se brinete za sebe i ne radite pogreške koje sam ja već napravila. I tko god vam kaže da ste ružni, nedovoljni, glupi, debeli, dosadni, sebični, bezobrazni... LAŽU. Meni ste svi savršeni i jako vas volim. Ne želim da si uništite živote radi idiota. ♡

HVALA VAM ŠTO STE ČITALI OVU MOJU IDIOTARIJU OD KNJIGE.

Lea, se odjavljuje zauvijek, xoxo