Slučajno | ✓

"Š-što točno g-govoriš?"

Odjednom mi u džepu zavibrira mobitel. Uzmem i pogledam mobitel, dobila sam poruku... od Jacoba i još jednu od Marcusa? Prvo sam otvorila poruku od Jacoba.

J: "Moramo razgovarati" Progutala sam knedlu u grlu... i skoro se udavila.
L: "Dođi u park"
J: "Na putu" I razgovor je baš lijepo završio. Nebi da ga je i bilo puno... Odlučila sam sad pogledati Marcusovu poruku.
M: "Čuo sam da odlaziš... želim ti dati prijedlog"

A kako je on pobogu saznao!? Zna li i Martinus? Kakav sad prijedlog?

L: "Nađemo se u Starbucks-u?"

M: "Može za pola sata?"

L: "Oke" Hoće li Martinus doći? Ufff ako dođe bit će nevjerovatno neugodno. Spremim mobitel u stražnji džep i zagledam se u daljinu.

Nekon nekoliko sekundi osijećam da je netko sijeo pored mene, pogledam desno od mene i vidim Jacoba kako gleda u mene. Vratim pogled opet u daljinu.

"O čemu trebamo porazgovarati?" Nakon već duže tišine nekako progovorim.
"Reci ti meni."
"Oke...ja ne mogu ići na onaj dejt..." Zagrizla sam usnicu. Ne mogu ja ovo...
"Lea...-" Nisam mu dala da završi.
"Nemoj, pusti me da kažem što imam." Pogledala sam ga i on je kimnuo. Opet sam pogled prebacila sa njegovih nebesko plavih očiju na daljinu.
"Nije da ne želim ići na dejt, nego... khmm. Ja...ja se selim u Švicarsku i ne znam kad se vraćam. Ne znam kad se vraćam. Pobogu ne znam ni oću li se uopće vratit..."

Pogledala sam ga da vidim reakciju. Nema ju. Nikakvu. Čak ni u njegovim očima ne mogu vidjeti niti tugu niti ljutnju. Ništa.

"Što si mi htio reći?" Upitala sam jer nije ništa govorio.
"Vidi Lea ja tebe ne želim povrijediti, niti malo. Previše te volim i ne mogu biti taj kreten koji te je povrijedio, nakon svega što si prošla..."
"Š-što točno g-govoriš?"
"Da je najbolje da ostanemo ono što smo bili i prije. Prijatelji. Nebi izdržali daljinu. Prevelika je, a ni sami ne znamo hoćemo li se uopće ponovo vidjeti..."

"Nisam razmišljala o tome." U tom trenutku planine u daljini su se dojmile dosta zanimljive.
"Ima još nešto..." Nisam se ni usudila pogledati ga.

"Ja...imam curu..." Nemoj te sad reći da ovo niste očekivali. Nek' mi netko da dekicu, sladoled i maramice.
"Od kad?" Uspijela sam reći, jedva čujno.
"Od jučer, zato sam i morao porazgovarati s tobom."
"Dobro." Što sam trebala reći? O,Jacob ja tebe još uvijek volim, daj ostavi tu svoju curu i budi sa mnom.
"Dobro? To je sve što imaš reći?"
"A što bih trebala reći?"
"Ništa." Tišina je i više nego vladala, a onda je tu tišinu prekinulo zvonjava njegovog mobitela.

Pogled sam bacila na njegov mobitel. Pogodite tko mu je djevojka. Ajde ja čekam.

Čestitam, pogodili ste. Poznata kao sutona. Da Martinusova tako zvana djevojka. Pa uskoro bivša.

Kad je Jacob završio razgovor sa njegovom 'djevojkom', progovorio je i sa mnom.

"Khm, ja stvarno moram ići. Zbogom Lea..." I tako je otišao. Vjerovatno ga više nikad neću vidjeti.

Andrea. Jacob. Djevojka. Švicarska. Mama. Martinus. Smrt. Utamanje. Tama.

Riječi su mi odzvanjale glavom i nisu stale. A ja ih nisam mogla zaustaviti.

Suze su već počele padati, ali ja si ne mogu pomoći u ovom trenutku. Kao da sama sebe gledam kako plačem, ali ja se ne mogu pomaknuti s mjesta da si pomognem.

Manje bolno bi bilo da mi išćupaju srce. O pa to već jesu napravili, mentalno.

Mobitel mi zavibrira i odmah ga izvadim. Gledam u ekran, ali ne mogu pročitati poruku od suza. Koje ne prestaju. Nekoliko ih je čak kapnulo na ekran. Obrišem suze rukavom da mogu pročitati poruku.

Poruka je od Marcusa.
M: "Ej, ja sam kod Strabucks-a, gdje si?"

L: "Evo me, krećem"

Oke, moram se smiriti putem. Obrišem suze i krenem prema Starbucksu.

Putem sam se nekako uspijela smirit.
Nakon nekih 5 minuta bila sam ispred vrata Strabucks-a. Uđem i pogledom prelazim po prostoriji i srce mi stade kad ugledam Marcusa za stolom i Martinusa pokraj.

Krenem prema njima i dođem do njih. Marcus ustne i pogleda me tužnim očima i odmah me zagrli. Uzvratim zagrljaj.

"Jel uspijelo ono s ljutim umakom?" Prošapćem, a on se nasmije pa prošapće i on.
"Kako možes radiri šale u uvakvoj situaciji?"
"Nije teško kad navikneš na loše situacije." Na ovu rečenicu me još jače zagrli. Toliko da ne mogu disat.
"M-marcus..."
"Hmm?"
"N-ne...mo-ogu dis-s-sat..." Odmah me je pustio, a ja sam nekako došla do zraka.
Odmah sjednem i on za mnom. Obrišem i dvije suze koje su mi pobjegle...

I evo nastavka! Baš kako sam i rekla. 🎉Amo jedan pljesak. 👏🏼👏🏼
Mislim da je ovo najgori nastavak koji sam napisala. Ma koga ja zavaravam, svi su grozni. O da skoro sam zaboravila. Bravo ja. Nemojte se bojati ostaviti usputni komentar.😉😘

Što mislite koji Marcus prijedlog ima?
Jesam ja jedina koja misli da je ova priča totalno skrenula s teme?

Vidimo se sljedeću nedjelju!🖤

Lea se odjavljuje, xoxo