Slučajno | ✓

Od dakle smo počeli...

Skočila sam u jezero...

Sad ćemo ga malo zezat.
"Upomoć! Utapam se! Martinus!" On je brzo doplivao do mene, a ja sam ga potopila.
"Hej! Što je to bilo!?" Ja sam se počela smijat ko luda. Pošpricao me je vodom pa sam ja njega i tako smo se smijali i špricali vodom. Kad smo se smirili legli smo na travu da se osušimo.
"Možda stvarno ne razumijem." Rekla sam na glas zamišljeno. Razmišljala sam o mojim problemima pa sad i o njegovom životu.

Ne razumijem ni jedno, a ni drugo. Što se događa sa mnom?

"Što to?"
"Tvoj život. Što želiš radit?"
"Pa znam što ne želim. Ne želim razočarati svoje fanove nebi bio tko jesam bez njih, ne želim razočarati ni obitelj i brata jer smo naporno radili, ali ponekad hoću da odem u šetnju ne razmišljajući o fanovima i paparazzima. Na primjer kad sam vamo s tobom osijećam se..."
"Slobodno?"
"Da, slobodno... Oke dosta o meni, ajmo pričat o tebi." O ne. Ne. Ne. Ne. Samo to ne. Oke Lea ostani smirena.
"Što želiš znati?"
"Sve." Oke moram smislit neku laž. Aha!
"To bi moglo potrajat, ja živim jako zanimljiv život." Rekla sam srkastično. Nasmijao se.
"Što se tu ima reć? Živjeli sam u Hrvatskoj pa smo se moja obitelj i ja preselili vamo u Trofors. Sviram gitaru i treniram ples već 11 godina. Volim tišinu i kad sam sama. Volim čitati. Kod čitanja volim što odlutam u neki svijet gdje sam sama i ne obazirem se na svoje probleme i prošlost." Prestala sam ga gledat u oči kad sam izgovarala zadnje tri riječi.
"Prošlost?" O ne. Bravo Lea. I pobjednica za najveću brbljavost na svijetu ide... Lei Tomas. Amo pljesak.
"Da... prošlost." Rekla sam zamišljeno.
"Znaš Martinus nemaju svi tako dobar i savršen život."
"Ne. Moj osmijeh je većinu vremena  lažan, ali su suze stvarne."
"Je li tvoj osmijeh bio lažan dok si bila sa mnom?"
"Vidiš to ne razumijem. Da mi netko sad ispriča najsmiješniji vic na svijetu sigurno bih se lažno smijala, ali s tobom... ne znam kako ti to uspijeva, ali moj osmijeh je istinit." Rekla sam priznavajući, a on se nasmiješio.
"Ali moramo napraviti dogovor." Rekla sam. Ja znam zašto ovo radim. Ne želim da na kraju budemo povrijeđeni jer smo se previše sbližili jer oboje znamo da će doći kraj ovom 'putovanju'.
"Martinus prvo moraš znati da radim ovo da nebi bili povrijeđeni, ali kad dođemo do plaže želim da svatko ode svojim putem i da ne pričamo jedno o drugom. Mislim da je tako bolje zbog novinara i paparazza. Možeš li mi to obećati?" Gledama sam ga ravno u oči. Vidim tugu, ali i razumijevanje u njegovim očima.

Je li bilo teško sve ovo reći? Da, je... bilo je izrazito teško. Zašto? Ne želim priznati, ali nije on tako loš kao što sam ga procijenila.

"Obećajem..."
"Dobro. Hoćemo li krenuti?"
"Da...da hoćemo." Rekao je i ustao s trave. Hodali smo u tišini. On izgleda kao da razmišlja i ne može razumijeti o tom o čemu ramišlja.

A, ja? Ja sama sebi postavljam pitanja vezana za osobu koja mi najviše znači.

Tko će sa mnom pričati do kasno navečer? Tko će slušati moje nezgode iz škole? Tko će sa mnom jesti kifle ujutro? Po koga ću trčat stepenicama stepenicama da mu kažem ručak gotov?

S kime ću gledat utakmice? I tko će me učit da budem dobra osoba? Tko će me učiniti sretnom opet? Tko?

Prošlo je nekoliko minuta ili sati i stigli smo do plaže. Što znači...

"Gle Lea, ja ne želim da se uvako rastanemo."
"Znam Martinus, ali nema drugog načina. Imamo previše različite živote. Možda je bolje ako krenemo svatko svojim putem jer ako se još više sbližimo mogli bi samo ostat povrijeđeni, a ja to ne želim. Ne želim da patimo. A ti imaš curu i ako bude u časopisima i na medijima... Bilo bi jednostavnije da zaboravimo cijeli ovaj dan i da krenemo dalje." Dok sam govorila uhvatila sam ga za ruku i gledala ga ravno u oči.
"Od kud ti znaš za Adrianu?"
"A tko ne zna?"
"Da čini se da si upravu."
"Nije li joj rođendan uskoro?"
"Nije. Bio joj je."
"Ajme, da. Nemaš li ti neki koncert večeras?"
"Ajme! Kako sam mogao zaboravit? Lea ja moram na koncert večeras u 21:00 i na zabavu koja je u 20:20, a sad ne znam ni koliko je sati!"
"Oke smiri se! Jel znaš nekoga tko vozi auto i može nas pokupit?"
"Da, može moj brat blizanac."
"Oke, znaš li mu broj mobitela? Da ga možemo nazvat i pitat da nas pokupi."
"Da, ali Lea?"
"Što?"
"Nama se mobiteli uništeni."
"Shit." Što ćemo? Što napravit? Aha!
"Možemo pokucat nekome na vrata i pitat da li možemo posudit mobitel da nekoga nazovemo."
"Lea ovo je Norveška , a ne Hrvatska."
"Martinus moramo probat. A i koliko loše može biti?"
"Dobro." Krenula sam hodat, ali on me je zaustavio?
"Lea ja ne mogu s tobom."
"Zašto?"
"Pa ja sam poznat i ne mogu zvonit normalnim ljudima na vrata. Na što bi to izgledalo?"
"Woow. Ne mogu vjerovat, a ja sam mislila da si drukčiji. Znaš to što si poznat ne znači da si nešto poseban zbog toga. Samo mi daj broj." Rekao mi je broj i ja sam otišla pokucat na vrata jedne kuće.

Dok se on sakrio iza stabla. Otvorila mi je jedna žena.
"Mogu li ti pomoći?"
"Oprostite na smetnji, ali ostala sam bez prijevoza, a mobitel mi se ispraznio. Mogu li molim vas posuditi vaš?"
"Naravno." Ha! Martinus je bio u krivu. Dala mi je mobitel i ja sam ukucala broj i stisnula tipku za zvat. Marcus mi se odmah javio.
"Bok Marcus, ja sam prijateljica od Martinusa. Znam da me ne znaš, ali bi li nas mogao pokupit?"
"Aha ti si Lea. Martinus priča o tebi." Stvarno? Zanima me što je rekao.
"Da, da nego možeš li nas pokupit?"
"Naravno, gdje ste?" Rekla sam mu ulicu i on je rekao da stiže. Dala sam natrag mobitel gospođi i zahvalila sam joj se te se vratila do Martinusa.

"Jel nas može pokupit?"
"Da, doći će za nekoliko minuta."
"Oke." Otišli smo na plažu i sjeli na pjesak. On je gledao u more, a ja u nebo. Onda sam se sjetila rečenice koju mi je netko rekao. Ne znam tko mi ju je rekao i ne znam gdje niti kad. Rečenica glasi:
Nebo je uvijek tu samo pogledaš gore i tu je i uvijek je predivno, bezobzira bio mrak ili kiša ili je oblačno, uvijek ga je lijepo gledati.

Bila je tišina između nas i ja sam je odlučila prekinuti.

"Ne želim zabadati nos, ali koliko ste ti i Adriana skupa?"
"Pričekaj da zbrojim mjesece...jedan...dva... mislim da je tri mjeseca."
"Oh pa to nije toliko dugo."
"Ne nije, upoznali smo se na nekoj zabavi."
"Yea? Onda koliko ste bili prijatelji?"
"Isto tri mjeseca. Postali smo par iste noći."
"Damn, brzo to tebi ide huh?"
"Hahaha možda!" Opet smo postali tihi.
"A što je s tobom?" Pitao je. Što sam mnom?
"O čemu ti?"
"Imaš li dečka?"
"Ne...imam dva."
"Naravno da imaš! Tko ne želi curu poput tebe?" Rekao je smijući se. Nasmiješila sam se i poprilično sam sigurna da sam se zacrvenila. Što mi se događa?

"Awweei nemoj se brinuti!" I dao mi je veliki, prelijepi osmijeh. Sunce je zašlo i mjesec je preuzeo nebo i posvijetlio nam lice.
"Da mi je netko rekao da će mi se sve ovo dogoditi rekla bih da je lud."
"I ja isto. Ali iskreno mi je drago što nisi neki ludi fan. Nemoj me krivo shvatiti volim svoje fanove do smrti, ali oni me..."
"Yeah?"
"Oni me.."
"Ne tretiraju kao normalnu osobu?"
"Upravo tako."
"Mogu samo zamisliti koliko ti je teško, i kako se drukčije možda osijećaš. Ali nemoj zaboraviti da si normalan toliko koliko i oni. Ne mislim da si se promijenio, samo da si okružen s puno ljudi i svi nešto očekuju od tebe. I znam koliko to može biti stresno i tako se ljudi mijenjaju. Ali i dalje mislim da si onaj mali dječak iz Troforsa."
"Znaš gdje živim?"
"Da. Pretražila sam te na googlu, jer sam mislila da je čudno što si imao vrišteće cure koje trče za tobom."
"Da to se ne događa svakome!" Rekao je smijući se. I zavladala je tišina.
"Je li ti žao?"
"Ne bi ovo ostavio ni za što. Volim ono što radim. Volim svoje fanove i svu podršku. Ali bi također htio prošetati i opustiti se, a da ne moram brinuti za išta."
"Prepostavljam da se ne moraš brinuti upravo sad."
"Dugo je prošlo od kada sam se osijećao normalno...s tobom se osijećam..."
"Normalno?" Rekla sam smijući se.
"...nešto više od toga..."
"Onda što?" Pogledala sam u njega. On je i dalje gledao u more. Mjesec mu je obasjao lice tako da sam mogla vidjeti sve crte njegovog lica. Ožiljak na njegovom čelu i kako mu kosa savršeno pada na čelo, pjegice i jamice koje je imao kad se nasmiješi.

"S tobom se osijećam i sretno i ljuto. Ne mogu to objasniti."
Pogledao je u mene. Njegov smiješak bio je blistaviji od sunca koje nije bilo. Ne znam što je u njemu, ali to je nešto drukčije u pozitivnom smislu. Njegove oči su zasjale i mogla sam jasno vidjeti svoj odraz u njima.

Ne znam zašto, ali s njim se osijećam nekako...sretna i to mi se sviđa. Dugo se vremena nisam uvako osijećala.

To je jednostavno neopisivo...

Hej ljudi! Evo nastavka kako sam obećala. Ovaj put je duži. Prekosutra ide novi pa se pripremite jer opet sam aktivna.❤

Lea se odjavljuje, xoxo