Slučajno | ✓

Kraj krajeva

Sjedim u crnom taksiju, nimalo spremna da se suočim s ovim što sam priželjkivala od kako je isčeznuo. Pa, ja sam mislila da je isčeznuo, no očito je da nije. Taksij stane, ali ja se ne mičem s svog mjesta gdje sjedim i stišćem pojas, toliko čvrsto da su mi prsti pobijelili i izjednačeni su sa bijelim snijegom na ulici. Nježne pahulje polagano padaju na hladni beton. Gledam na ulicu i pokušavam razraznat lice koje sam prije dobro poznavala. No, sva su mi lica jednaka, na neki čudan i uvrnuti način. Dlanovi mi se počinju znojiti o klizavi materijal pojasa i ja ih mičem i brišem o traperice. Ruke mi se počnu tresi još više nego prije. Odjednom ne mogu razmišljati ni o čemu drugome, osim o činjenici da se on neće pojaviti.

"Miss, you have to leave this taxi." Neljubazni glas vozača taksija trgne me iz mojeg razmišljanja.

"I am so sorry." Kažem, a u mom tonu se može osijetit da mi nije doista žao, a i to malo ljubaznosti što sam imala otplivalo je daleko od mene. Ruka mi posegne za hladnom metalnom kvakom od auta i zastanem, no onda otvorim vrata i izađem van. Naježim se čim se nađem lice u lice sa hladnim zrakom. Taksi koji me ovdje doveo je sada nestao u gomili auta, ljudi, bicikala.

Gledam svuda po ulici, ali ne vidim lice koje ujedno i želim vidjeti, a ujedno i ne želim. Zaključak je taj da ja ne znam što želim. Izvadim mobitel i didin dnevnik i provjeravam vrijeme.

Jedan.

Dva.

Tri.

Četiri.

Pet.

Šest.

Sedam.

I prošlo je vrijeme za koje smo se dogovorili. Pa, vrijeme koje je on postvio da dođem. I njega nema. Minute prolaze, a ja sve više i više gubim strpljenja i ne vjerujem da će se uopće pojavit. Pokušavam se smirit te uvjerit se da će doći, ali moje uvjeravanje nije dostiglo tu granicu koje bi trebalo. Na kraju ne odem odmah, odlučim da ću mu dati još pet minuta.

Jedna minuta.

Dvije minute.

Tri minute.

Četiri minute.

Pet minuta.

Kad se osoba, koju priželjkujem da se pojavi, ne pojavi nešto se dogodi u meni, što najprije ne mogu prepoznati. Moji stari običaji vrate se natrag. Onaj osijećaj opet zavlada mojim tijelom i dušom, osijećam se kao da sve ide ispočetka.

Zaglavljena sam u viječnom krugu.

Pred očima naslaguju se događaji koje sam htjela zaboravit, događaji za koje sam mislila da su bili duboko pod fasadom lažnog osmjeha. Jer ako kažem prave riječi i pitam prava pitanja, svi misle da sam savršeno dobro. Da imam savršeni mali život. A što je s onim pravim životom? Onim skrivenim, jadnim životom? On dolazi na površinu, nakon toliko godina koliko je bio zakopan negdje duboko, ali i dalje je bio tu. Nema tu ponosa. To je šuti dok ne doživiš svoj kraj.

Jer ljudi te vole jedino ako si lijep ili ako umireš.

Osijećam da se i moje zadnje nade raspadaju i iza njih ostaje samo pepeo. I tako se i zadnje svijetlo u meni ugasilo.

THE END