Slučajno | ✓

"Ne mogu biti u bendu..."

Budim se iako ne znam kad sam zaspala. Sjednem na jednu stranu kreveta prisijećajući se svega od jučer.

Od svađe između Alex-a i Jacoba, do vijesti da neću više živjeti s bakom.

Ne želim se sijećati toga, ali i sama znam da će to biti glavna tema u mojim mislima još nekih... cijeli moj život.

Gdje je pomoć kad ju trebaš? Ili još bolje gdje je pomoć uopće? Koja mi je trebala prije osam godina, prije četiri godine, prije nekoliko mjeseci i koja mi je trebala jučer.

Ili uredno rečeno koja mi je trebala većinu mog života? Gdje je?

Evo reći ću vam. Nema je. Nikad nije ni došla, a izgleda da nikad neće.

Moram im reći. Barem Alexu i Jacobu. Oni sazlužuju objašnjenje.

Što ako ne budu razumijeli? Što ako Jacob samo odšeta od mene i nađe neku drugu? Poput Martinusa. Kako će Martinus reagirati? Jel me se još sijeća? Ili me se ne sijeća niti malo? Hoću li nekomu nedistajati? Što ako sve izgubim? Barem ono malo što imam sada.

Uzdahnem i zatim izdahnem. Više ne znam ni kako disati. Ponekad se uhvatim u momentima kad ne mogu disat. Ne mogu. Zrak ne dolazi u moja pluća i moram disati na usta.

Kad se napokon smirim i nekako dođem do te točke gdje mogu barem malo normalnije disati uzmem mobitel da pošaljem poruku Alexu.

L: "Hej"
A: "Ej"
L: "Trebam popričati s tobom u parku. I molim te kad ti kažem da rečeš drugima jer ja ne mogu."
A: "Lea počinješ me plašiti. Što se dogodilo?"
L: "Reću ti sve u parku."
A: "Dobro nađemo se tamo za 10."

I tu je prestao razgovor. Obukla sam rebe i hoodicu i izašla iz kuće. Nadam se da će sve proći dobro. Ili barem nešto blaže kako to zamišljam.

Nekako sam došla do parka na vrijeme, uzmimo u obzir da me na putu napao napad panike i nisam se mogla pomaknut.

Alexa još nema, što je dobro. Bar za mene. Sjednem na svoje uobičajno mjesto i počnem razmišljat.

Kako bih trebala započet? Da mu ispričam prvo neki vic ili mu samo kažem?

"Lea!" Okrenem se i evo Alex-a. Mogao je još malo zakasnit, ne bi bio problem. Želim mu reći jer zaslužuje znati, ali riječi ne žele izaći iz mojih usta.
"Što si mi htjela reći?" Upitao je, a ja sam progutala knedlu u grlu.
"Alex... ja stvarno želim bitic u bendu. I nemoj misliti da je to do tebe ili Jacoba ili Lane ili ikog iz benda. Jer nije i nikad neće biti, ovo je nečija odluka koju ja moram poštovat jer nema drugog načina." Progovorila sam, nekako. Gledala sam u njega. Nije govorio ništa prvih nekoliko trenutaka.

"Lea što mi to pokušvaš reći?" Znao je o čemu se radi. Ali nije htio vjerovati u to. I ja to znam.
"Pokušvam ti reći da se selim i ne mogu biti u bendu. Žao mi je, rekla bih ti prije, ali saznala sam jučer."
"Gdje se seliš?"
"U Švicarsku kod tetke."
"Ohh."
"Shvaćam ako si ljut i više ne želiš imati posla sa mnom, ali molim te ispuni mi zadnju želju."
"Koju?"
"Čuvaj mi Lanu, Jacobu nemoj molim te još ništa reći i čuvaj taj bend na okupu." Nije ništa rekao nego me povukao u svoj veliki, medvjeđi zagrljaj.
"Nisam ljut, i definitivno ćemo se još čut. A što ćeš s Jacobom?" A što bih mogla? Mislim mogu ga ignorirati cijeli ovaj tjedan i onda otići, ali to bi ga povrijedilo, a mene boli kad ga vidim povrijeđenog.
"Ne znam. Što mogu? Nego reći istinu."
"Da, to bi bilo najbolje..."
"Molim te pomozi mu da me zaboravi ako bude povrijeđen."
"To ne mogu učiniti." Rekao je.
"Molim te obećaj mi da ćeš barem pokušati, ne želim biti ta koja će ga povrijediti..." Ali nebi moj život bio moj da nekoga ne povrijedim. To je ili sebe ili nekog drugog. Ali u najćešćem slučaju sebe.
"Pokušat ću. A sad oprosti, ali moram ići."
"Oke."
"Vidimo se, ludice." Kad je ovo rekao kao da mi je laknulo. Čak je izmamio i mali smiječak na mom licu, ali svi znamo da taj smiješak neće trajat zauvijek.

Sjela sam natrag na svoje mjesto. Ne želim ići doma. Ako se bakina kuća uopće može zvati mojim domom.

Suze su već počele kliziti, došla sam na sliku sebe kako se utapam u crnilu.

Nije li to lijepo?

Evi mene moji ljudi! Osijećam se kao da nisam ovdje bila 4 godine. I žao mi je što nisam objavljivala 22 dana i što ste morali toliko čekati uvoliko dugo za nastavak. Bože ja sam grozna spisateljica. A sad na pitanja. Zašto nisam pisala uvoliko dugo!? Ehh vidite posljednih tjedana je bilo teže nego prije i nisam mogla mentalno ništa napraviti. Sve mi se vrtilo po glavi i glasovi su napravili da samo još malo upadnem u tu tamu. Ali posebno teško mi je bilo te riječi ili bolje rečeno pridjevi koje mi je vlstita majka rekla. Mogu vam odmah reći da nisu lijepi. Ni približno. U jednom trenutku sam htjela odustati od svega. Od wattpada, života, prijateljice, obitelji. SVEGA.Ali bitno da sam sada tu, ne u najboljem stanju ali sam tu. I našla sam si raspored kada ću objavljivat moje knjige. I TO JE SVAKE NEDJELJE. Znači svake nedjelje novi nastavak. Nadam se da imate barem malo razumijavanja.

Lea se odjavljuje, xoxo