Slučajno | ✓

Poput porculana koji je slomljen na tisuće malih komadića

Zurim u svijetli ekran svog laptopa. Da budemo točniji zurim u zeleno dugme gdje piše buy. Najednom gledam kako se mala bijela strijelica pomiče sve bliže i bliže zelenom dugmu. I zadnje što znam kupila sam karte za London. Let je sutra 19.11.2018. u 8:30 ujutro. 

Još uvijek nemam nikakav plan. Ne znam hoću li reći Jake-u, ili ću samo otići. Ustajem se i tihim koracima ulazim u svoju sobu te uzimam mali crni prašnjavi kovčeg s vrha odmara. Slojeve prašine mičem rukom i stavljam ga na pod te ga otvaram. Unutra me dočeka praznina, ustajem se s poda i odem do svog odmara, očima tražeći što staviti u kovčeg koji strpljivo čeka da ga se napuni.

Uočim crne traperice i sivu majicu dugih rukava, a onda rukama odmičem vješalice tražeći neki topli primjerak zimske jakne. Kad se uvijerim da nemam dostojnu zimsku jaknu provjerim svoju staru kutiju s raznim oblicima robe i stvari. I tu napokon nađem ono što sam tražila. 

Maslinasto zelena zimska jakna do koljena koja mi paše kao rukavica. Traperice, majicu i jaknu stavim na krevet, dok pokušam pronaći još robe. Pronađem dvije tople hoodice i jedne crne tajice, jednu majicu kratkih rukava i još jedne traperice. Iunako neću tamo puno ostati, zar ne?

Sve to lijepo složim i stavim u kovčeg u kojem sam već prije stavila sliku djeda i mene. Bili smo tako sretni, kako je sve krenulo niz brdo?

Kovčeg sam vratila natrag na vrh odmara. Sutra ću spremit ostatak. Ne želim da me Jake ispituje kad vidi kovčeg. Ne želim da misli da je oženio neku tamo ludaču.

Vratim se u dnevni boravak i pokušavam se pribrati dok mi uspomene i riječi plutaju pred očima. Što ako ne bude tamo?

Dohvatim laptop i izgasim ga, uzimam djedov dnevnik koji spokojno leži na stolu, a u njemu i dalje leže mrtve riječi. Koje ipak i dalje žive u meni.

Otvorim dnevnik na stranicu gdje sam stala i počnem proučavati svaki mali detalj.

Mrtvoga oplakuješ, ali zašto ne oplakuješ onoga koji je živ, ali iznutra umire?

M.L.