Slučajno | ✓

Nezaboravna noć

Pitam se što će reći...

Brzo sam uzela njegovu facu i spojila nam usne. Poljubio me je natrag, šokantno.

Dok smo se ljubili rekao je "ne."

Prestala sam ga ljubiti i pogledala sam ga.

"Što?"
"Nisam djevac." Ovaj put je on spojio naše usne. Odmaknula sam se. Ne znam što reći. Sjela sam na pod i naslonila leđa na krevet.

Soba ima jedan zid cijeli u staklo i nema zavijesa, pa si mogao vidjeti savršeno nebo puno zvijezda.

Martinus je došao i sjeo pored mene.

"Htio sam te tako poljubiti već neko vrijeme. I trebam da budem iskre s tobom. Ako sam zadužen što će sve poći po krivu, ja bih..."

"Što?"
"Jesi li sigurna za ovo?" Kimnula sam. Mislio je na sekundu. Popeli smo se na krevet.

Poljubio me je. Znate onaj francuski poljubac o kojem sve cure sanjaju? E upravo tako, sa puno strasti.

Mogla sam osijetiti kako postajem nervozna. Mislim da i on to može osijetiti jer je stao i pogledao me je.

"Jesi dobro?" Nisam odgovorila samo sam skrenula pogled. Pogledao me je ozbiljno i zabrinuto.
"Hej?" Zagrlio me je. Držao me je čvrsto. Bio je tako topal i osijećala sam se sigurna u njegovim rukama.

Osijetila sam nešto. Osijećaj koji otkrivam svaku minutu je nepoznat, ali uvijek je predivan. Ali znam da će me taj isti osijećaj povrijediti.

"Ako ne želiš ovo reci mi. Možda mi nećeš vjerovat, ali znam kakav je to osijećaj kad ne želiš spavati s nekim za koga ne osijećaš ništa."
"Stvarno?"
"Da, svi su mi rekli da to učinim i  nisam u potunost to učinio. Ali znam kakav je osijećaj. Želim da znaš ako ne želiš ovo ne moraš."
"Ali želim. Obećajem. Ja samo-nikad-nikad nisam-nikad nisam imala emotivnu ili tjelesnu reakciju na ni jednog dečka i ovo je sve novo za mene. Samo sam... nervozna."
"Dok mi obećaš da ćeš mi reći ako ne budeš htjela. Neću te ozlijedit, obećajem." Nisam ništa rekla samo sam kimnula. Poljubio mi je obraz, pa usne.

I na kraju smo spavali skupa. 

Trenutno ležim u krevetu Martinusove ruke oko mene i ja pritisnuta uz njegova prsa. Ne mogu spavat nakon svega što se dogodilo. Mislim da nebi nitko mogao. Prebacila sam pogled na zvijezde.

Što ako ga više nikad ne vidim? Oću se moći nositi s ovolikom boli?

Ako ga budem viđala novinari će saznat i Martinus vjerovatno izgubiti tu svoju vezu sa Adrianom, a ako ga ne budem viđala srce će mi puknit još jednom.

Kako se može piknut nešto što je već puklo?

Ne znam, ali vidite i sami da je to moguće. Što da napravim? Trebam li se žrtvovat za druge koji se nisu žrtvovali za mene?

Svanulo je sunce. Kako lijepo, ali meni ovo znači samo strah. Nisam donijela odluku. Pokušavam biti mudra, ali mi ne ide.

Vjerujem da su sve odluke koje sam donijela tijekom svojih šesnaest godina bile mudre, većinom. I nadam se da će mi mudrost doći u ovih narednih 5 minuta i da donesem pravu odluku.

Ovo se nekome čini kao neka najlakša odluka za donjeti, ali moj manjak emotivne i tjelesne reakcije otežava odluku koju moram donjeti trenutno sad.

Srce mi je hladno i slomljeno pa ga ne mogu slušat, pa mi ostaje mozak, ali izgleda da ni on ne može ovo riješit.

O mudrosti, gdje si?

Osijećam kako se plahta pomaknula, okrenem se i vidim Martinusa kako se pokušava probudit. Imam ideju.

Uzmem svoj jastuk, i opalim ga po glavi. Moram ga još malo nervirat. Pa tko će?

Dok sam se isključila na tren - to vam je ublaženo od izgubila sam se u svojim mračnim mislima-osijetila sam jastuk na svom licu.

Odmah nakon toga sam čula onaj dobro poznati smijeh za kojeg bih dala sve.

Opet sam ga opalila po glavi i počela se smijat. Na kraju smo imali borbu jastucima.

I onda je Martinus pustio svoj jastuk, a ja sam ga upitno pogledala. Došao je do mene i počeo me škakljat.

"Ma-artin-nus! Ne-emoj mol-mol-molim te-e! Pres-prs-prestani!" Nisam mogla ni normalno govorit. 
"Mar-rtinus!"
"Nisam čuo čarobnu riječ." Zar je gluh? Rekla sam ju.
"Mol-molim te-e!" Prestao me je škakljat. Hvala Bogu! Još smo malo ležali u krevetu. Oboje smo gledali u plafon.

Pogled skrenem na sat. Osam sati, osam sati. Trebala bih kući, da to je najbolje. Ili ne?

Mudrosti izdala si me.

Digla sam se i otišla u kupaonicu. Presvukla sam se i otišla natrag u sobu. Martinus je već bio spreman.

Ovo će biti neugodno. Ne poznajem njegove roditelje ni sestru, a ni oni ne poznaju mene.

Martinus je sjeo za stol pored Marcusa, a ja sam pozdravila njihove roditelje i sestru. Sestra im je preslatka. Ima prekrasnu smeđu kosu i Martinusove oči. 

"Sad ideš?" Upitao me je Martinus nekako hladno? Kako može bit tako hladan? Ko da se i ne poznajemo. To je čak previše hladno i za mene.
"Da..."
"Ali nisi ni doručkovala." Upala je njihova mama Gert Anne.
"Mama prestani." Rekao joj je Martinus.
"U redu je. Hvala što ste napravili i za mene." Rekla sam i nasmiješila joj se.
"Već mi se sviđaš puno više od Adriane." I nasmiješila se onim iskrenim osmijehom. To je još jedna stvar od mnogih koje nisam vidjela dovoljno dugo.

Martinus i ja smo krenuli prema vratima. Da se pozdravimo po sigurno zadnji put.

"Izgleda da je ovo zbogom." Odmahnuo je glavom.
"Nije...ovo je vidimo se kasnije. Još uvijek ti moram kupiti novi mobitel." Šutjela sam, a on je nastavio. Ne znam što da kažem u ovom trenutku. Ja znam da je ovo zbogom. Ovo sigurno nije vidimo se kasnije.
"I samo da znaš uživao sam u tvojem društvu sinoć. Trebao-uhm-stvarno sam trebao to-tebe..."
"I ja isto. Sad barem nismo djevci."
"Ti si bila djevica?"
"Nemam ja emotivnu reakciju na bilo koga." Namignula sam mu i poljubila ga u obraz.

Hodala sam doma. Ima da me baka ubije. Da me ispituje kao na policiji.
Čim sam zakoračila u kuću počela me ispitivat...

Još jedan nastavak. Malo je kraći ali nadam da vam se sviđa.❤ Ne zaboravite sutra ide obavijest i nastavak. Obavijest će najverovatnije biti objavljena ujutro, nastavak popodne. 

Lea se odjavljuje, xoxo