Slučajno | ✓

Odluka

Trenutno ležim na svom krevetu, a oči su mi zalijepljene za strop.

Prošla su dva dana od kako su mi rekli da žele da živim s njima. A ja još nisam odlučila.

Saznala sam i da mi je let u subotu, a sad je utorak...Bar mislim.

Pokušavam biti pametna i odlučit ono što je najbolje. Pokušavam.

Pokušavam misliti na druge. A ne samo na sebe. Pokušavam zamisliti kako bi bio život ako se preselim kod njih.

Preseliti. Čudna riječ. A znači mnogo. Znači odlazak od doma. Od svog kvarta. Od škole. Prijatelja. Svega na što si navikao. Od svega što ti je poznato.

Ali opet može biti spas. Od roditelja koji te ne žele. Nepristojne i grozne djece. Od odbačenosti. Zlostavljanja.

Može značiti novi početak.

Sve si govorim da će biti uredu. Da ću ja biti uredu. Da ću biti dobro. Da ću moći živjeti normalan život.

Laži. Lažem. Nema normalnog na ovom svijetu. Svi imaju slabosti. Samo što neki ljudi ismijavaju druge zbog njihovih slabosti.

Onoga što im se sviđa. Njihova ukusa. Glazbu koju slušaju. Njihovu odiječu.

Traže na tebi svaku manu i od njih prave ismijavanje.

A ostali? Ostali su potpuno isti. Nije ih briga što nekome slamaju srce.

Svatko ima nešto što krije. Ali većina to zanemaruje i nastavlja dalje sa ismijavanjem. I ne staju.

A ti? Ti počneš tonuti u ono što se zove tama. I ne prestaješ tonuti.

Toneš i utamaš se, ali ne umireš.

Želiš da umreš, ali i dalje si živ. I dalje dišeš iako ti se čini da ti se pluća svakim dahom smanjuju.

Ali u ovom trenutku nitko ne može biti pametan. Ili samo ja ne mogu.

《《《《《《《《《《《《《《《《

Prošlo je ponoć, a ja i salje gledam u bijeli strop. Ne sijećam se da je bio uvoliko bijel.

Ali naravno ni soba nije bila bijela. Bila je svijetlo plavih zidova koji su dobro pasali s namještajem koji je nestao.

Bilo je ugodno u sobi u kojoj su zidovi izgledali poput neba na vrući ljetni dan.

A tamna drvena polica za knjige koja je koristila za spremanje svih mogućih šalova nogometnih klubova stavljala je tu ugodnost na drugi level.

Ljepi kremasti čupavi tepih je davao mekanost sobi. To je bila soba mojeg djeda.

Soba koja je sada nestala. Svi šalovi nogometnih klubova su nestali. I ta ugodnost je sada nestala. I kremasti čupavi tepih više ne leži na parketu.

Sada je sve bijelo. Čisto. Ne sviđa mi se.

Pogledam prema satu koji kao da dosadno visi na zidu.

00:30. Sad je srijeda. Sredina tjedna. Ali sredina ne postoji u životu. Bar ne koliko ja znam.

A ko zna možda i znam koja je moja odluka.

《《《《《《《《《《《《《《《《

5:23

5:23

5:23 ujutro, a ja sjedim na terasi i gledam u nepoznato. Nekad poznato.

Možete i prepostaviti da nisam mogla spavati jer moj mozak ima toliko toga za promisliti. Isplanirati. Donjeti.

Sunce se pomalo diže iz svog sna, a nebo više nije toliko tamno. Mjesec pomalo nestaje i više se ne može vidjeti.

Kao da je stavio nekakvu masku boje svijetlog neba i potuno se stopio s njim.

Zvijezde koje su blistale sad nisu ni primjetne. Učinile su isto što i mjesec.

Ako se pitate, da jesam, odlučila sam.

I ja sam isto odlučila. I to je a ću završiti ovu priču (bit će još nekoliko nastavaka, ne puno) i onda neću pisati uopće.

Izgleda da ova knjiga liči na nešto što bi jedna jedanaestogodišnjakinja napisala. (Samo da se zna ja nemam 11 godina)

I jednostavno grozno pišem, zaostajem sa svojim rasporednom i sve nema veze s vezom.

Mislila sam da će biti zabavno i da ću dobro pisati. Ali prevarila sam se.

A možda dam knjigu da je netko drugi piše i nastavlja ili je obrišem.

Čitamo se slijedeće nedijelje.

Lea, se odjavljuje xoxo