Bezimena

1.

Nije to nikakva posebna priča. Nema nimalo detalja kojima bih okrunio početak niti kojima bih je predstavio onakvom kakva je bila. Bila je neopisiva. 

Cijela priča se skrivala u njezinim očima. Valjda je zbog toga malo govorila i gotovo uvijek progovarala bez glasa. Sjećam se tog trenutka kao da se desio jučer. 

Sjedila je u kafiću, do prozora. Pogled joj je bio uprt kroz taj prozor dok je promatrala ljude kako prolaze, kako idu za svojim brigama i žive ubrzani život, a ona je sjedila, promatrala i, činilo mi se, beskrajno zadubljena u svoje misli. Smatrao sam je hrabrom, shvatio sam. U tom trenutku, negdje, odnekud, shvatio sam koliko je ta nepoznata žena hrabra a da tome nisam znao pravi razlog. 

Onda joj je zablistao taj sitni osmijeh na usnama. Kao da je dobila poruku od simpatije, dečka, prijatelja, no na stolu nije bilo mobitela. Bila je samo nekakva kožna knjiga ispred nje do šalice s kavom. Dosta neugledna knjiga uz moderni porculan, moram priznati. Nisam uspio vidjeti naziv niti pisca niti je li knjiga igdje bila zabilježena da je zastala s čitanjem. Gledao sam u nju. 

Nije bilo u njezinoj pojavi neke pretjerane erotičnosti i seksualnosti koja bi me privukla, ali imala je tu nježnost i smirenost. Valjda zbog tog osmijeha, mislio sam, ne shvaćajući da mislim krivo i pomalo luckasto. Ipak, ono čemu me ona naučila jest da taj osmijeh može puno toga reći, da te oči mogu ispričati priču samo ako se usudim slušati, da tek jedan neznatni i neopipljivi dodir može ugrijati srce više od onog tko te oblaže vatrom i strasti. Imao sam je i previše, želio sam taj smiraj, tu hrabrost te nepoznate djevojke. Želio sam to što je nosila. 

Mnogo njih sam zaboravio, a pričale su nadugačko i naširoko. Pričale su nepovezane stvari, skakajući s teme na temu ubijajući tišinu koristeći krive riječi. Jednako tako su odlazile, pune priče, ružnih riječi, a da pritom nisu znale njihovo značenje. Odlazile su u punom jeku, nabijale su cipelama kao da žele uzdrmati moj svijet, navesti me na grešku ne znajući da sam grešku već počinio. 

Osmijeh koji je meni bio na usana nije bio niti sitan ni hrabar. Nije bio čak ni samouvjeren, a još manje zavodljiv. Bio je skrušen, svjestan pogreške. Uzdahnuo sam i ponovno pogledao u djevojku. Fascinirala me. Kosa joj je bila raspuštena, duga zlatna kosa koja je na ovom sunčanom danu dodatno sijala, a kako je Sunce padalo baš na te duge vlasi, imao sam osjećaj da joj zlato teče niz glavu. Lice joj je bilo nježno, s nježnim crtama lica, s pokojim ožiljkom od prištića kojeg je tvrdoglavo stiskala. Usne su joj bile ružičaste i premazane labelom.

Čist jednostavno obučena u traperice i majicu s likom cvjetića kao u pozdravu nadolazećem proljeću i veljači koja je varala na sve strane. Na stolici kraj nje je bila njezina kožna jakna, ženske, velike ili male, torbe nije bilo. Vratio sam pogled nazad na njezin stol. Račun je stajao kraj šalice, cjenik malo dalje od nje, a ona neugledna i knjiga kožnih korica stajala je točno ispred djevojke. 

Kad sam podigao pogled do njezina lica, na trenutak mi je dah zastao u grlu. Gledala je u mene. Hrabro. Ne trepćući. Mislim da taj trenutak nisam disao. Nisam odvraćao pogled od njezinih očiju jer sam znao da ću kasnije zažaliti. Bilo je takvih osoba za kojima sam žalio, ali je puno manje bilo ovakvih koji su mi oduzeli dah samo pogledom. Koji su me osvojili bez riječi.

Ponovno mi se osmjehnula. Prva je sklonila pogled. 

U tom trenutku nisam bio siguran je li to bila kultura ili poziv.

Dok sam joj prilazio, imao sam osjećaj da cijeli kafić gleda u mene. Osjećao sam klecanje u nogama i samo sam se molio Bogu da se ne raspem po podu koliko sam širok. Vidio sam joj taj zbunjujući sjaj i bezbroj pitanja u očima, a sve što sam ja mogao, bilo je uživanje u njoj samoj. 

Takvoj - sa sitnim i hrabrim osmijehom, veselim očima. Prelijepa mala dama koja je zalutala u krivo vrijeme. 

Na samo metar i nešto od nje, na još dva koraka koja su me dijelila od nje, imao sam osjećaj kao da ću kleknuti pred nju, zamoliti je da se uda za mene i uploviti u suton s njom u rukama. 

Navikao sam na akciju, na strastvene poglede u ženskim očima i skidanje odjeće istim, ali nisam navikao na to da tišina vlada oko mene, da osjetim ugodu i mir u blizini nje nepoznate. Nisam navikao da osjetim razum i istinu.

Prvo što mi je skliznulo s usana bilo je: "Udaj se za mene." 

Nikako dobar ulet, ali nasmijao sam je. Slušao sam svoje prijatelje, sad već oženjene muškarce, koji su rekli da im je osmijeh njihove žene najljepša stvar na svijetu. Sad sam shvaćao o čemu govore. 

"Ne mogu se udati za stranca", rekla je mekog glasa u kojem se čuo smijeh. 

Da, smijao sam se i ja. Dok sam sjedao kraj nje ne zaklanjajući joj pogled na prozor i prolaznike, pogled mi je s njezina vrata, grudi i trbuha pao na stolić i knjigu koja je ondje stajala. Sad sam dobro vidio naslov i ime pisca. 

Bezimena
Lexi Bailey 

I nisam se mogao oteti utiska da je ona bila autor te knjige. 

Ponovno sam pogledao u nju. Nasmijana, vedra, simpatična mlada djevojka koju sam nasmijao. Iskreno, osjećao sam šok, ali i adrenalin koji je strujao mojim tijelom jer sam bio u društvu dame zarobljene u drugom, krivom vremenu. 

Kako je razgovor tekao, tako sam postao svjestan da joj ne znam ime, ali da ime nije ni važno sve dok sam uživao u tom mekom, pomalo dubokom glasu i sjajnim očima. Toliko sam bio udubljen u razgovor da nisam dobio njezino ime, ali dobio sam broj. S oprezom sam uzeo taj broj ne znajući je l' je njezin ili je to bila igra koju je igrala s tim vedrim očima i iskrenim pogledom. 

Prije nego što je otišla, pogledao sam u knjigu koja je bila u njezinom lijevom dlanu ne znajući da ću sutra i narednih mjeseci ljudima govoriti: 

"Ona je bez imena." 

_____________________

Sjećam se kad me zadnji put morila ista misao i nagon za pisanjem. Bilo je to onda kad je izašlo prvo poglavlje Prošle Budućnosti. 

Ne znam što će ispasti iz ovog kratkog uvoda, ali želim otkriti i želim uživati u smijehu, u pogledu, u otkucajima, u dodiru ovog muškarca.  

Ljubim vas! :* <3

Vaša Thunderstorm27.