Bezimena

28.

Nekoliko dana ranije...

Hodao sam kao šestar. Spavao sam na trbuhu. Jeo sam stojeći. Sve skupa, guzica mi je bila izvan elementa, a time je moja frustracija rasla da sam se svako malo izderavao na ljude oko sebe. Minimalno sam vrijeme provodio na poslu, ali da me ne bi netko proglasio za neradnika, bio sam tamo.

Do stana sam vozio trke. Što prije izađem iz auta, to bolje.

Tako je bilo dan poslije mog bliskog i intimnog susreta s kaktusom. Jebote, ni sad nisam mogao vjerovati. Nasadio sam se na jebeni kaktus! Na kaktus kojeg je moj otac donesao jer mi je nedostajalo cvijeća u stanu. Majko sveta, tko još nosi kaktus kao dar? Hajd' oni mali kao prigodan poklončić, ali što bi kaktus napravio u mom stanu? Ništa. Sakupljao bi prašinu jer ću ja primijetiti da cvijeću treba vode tek kad mu opadnu sve latice, listovi i kad se stabljika počne savijati. Osim toga, Bezimena ga je sklonila od mene. Bezimena je svo zelenilo sklonila.

Sve dlake na tijelu bi mi se nakostriješile kad bi netko spomenuo išta bodljikavo, a bio sam spreman skočiti na svoju braću kad su istu tu večer počeli nazivati i pitati jesam li se jako ozlijedio, kako je moje dupe i kad budem u disfunkciji da samo njima proslijedim poziv da se oni mogu pobrinuti za moju djevojku. Rekli su kad, ne ako.

Obojici sam poslao virtualni kurac. Jašit će oni po kaktusu, a ne po mojoj djevojci. Mamlazi jedni.

Bol je popustila, a koji dan poslije guzica mi je prestala biti kao pavijanova. Konačno sam mogao sjesti i konačno sam mogao legnuti kako spada. Konačno, ali kad ovo kažem to znači da sam konačno živnuo, sam mogao uzeti Bezimenu.

Sreća kao u malog djeteta.

Toliko usredotočen na svoju bol u dupetu, nisam primijetio Lexi. Točnije, nisam primijetio kako joj je raspoloženje palo i ona se konačno zavila u svoju čahuru hladne i kučkaste žene. Promatrao sam je dok je radila na svojem laptopu. Uistinu predivna žena je moja Bezimena. Zračila je tom nekom magičnom aurom koja je privlačila. Mamila je pogled. Svojom jednostavnošću učinila je da moj još jednostavniji svijet dobije najkompliciraniji nastavak. Duboko sam uzdahnuo dok sam gledao kako je grickala svoju usnicu. Prsti su joj brzo prelazili preko tipkovnice, ali najviše je brisala. Vjerojatno rečenica u članku nije bila dobra.

Gledao sam i upijao. Imala je slušalice u ušima. Bijele. Ta usnica joj se do sad trebala orositi krvlju koliko ju je grickala i zubima ranjavala tu nježnu kožu. Zastala bi u jednom trenutku. Sklopila prste ispred sebe i trenutak razmislila. Potom bi ponovno zapisala, opet stala pa počela krstiti prste. Mrzio sam kad je to netko radio, ali namještanje njezinih zglobova je bila glazba za moja uha.

Gledao sam i shvaćao. Ona je moja žena. Ona je posljednji komadić ove slagalice koja je svemu dala smisao. Ona je ona osoba zbog koje želim biti bolji, ona je sve ono što mi treba. Ona je moja, i to je bio jedini zaključak koji je na kraju ovog dana bio točan.

"Koliko će ti trebati da završiš?" pitao sam nekoliko minuta kasnije. Sjeo sam kraj nje. Nisam htio zagledati u njezin dokument, ali ono što sam vidio jest velika količina teksta koja se svakom novom riječju povećavala. Povukao sam joj slušalice iz ušiju. Sekundu je još pisala. Prst joj je lebdio iznad točke. Kao da se predomišljala.

Zatim ju je tri puta udarila i okrenula se prema meni.

Osmijeh joj se razvukao usnicama kad je rekla: "Gotova sam."

"Sa svime?"

"Za večeras sa svime." Još je jednom pogledala u zaslon. Mišem je uredovala koji trenutak pa ugasila laptop. Tek onda mi se u potpunosti posvetila. I tek onda sam ja došao na svoje.

Uzeo sam je u svoje naručje i odnesao do sobe. Ona se cijelo vrijeme smješkala. Spustio sam je na krevet, a ona je rekla: "Nisam raspoložena za večeras."