Bezimena

18.

"Ja sam novinarka."

"Novinarka?" ponovio sam. "Kako to da te nikad nisam vidio niti na jednoj televiziji?"

"Ne idem pred kamere. Pišem kolumne i raznorazne članke."

Kimnuo sam glavom. Vjerojatno bi podigla gledanost kad bi stala pred kameru jer, budimo realni, tko ne voli vidjeti lijepu ženu na televizoru? Znam po sebi. Večernje vijesti su mi draže kad vidim zgodnu voditeljicu. 

"Za koje novine radiš?" nastavio sam. 

"Imam dogovor s USA Today i The New York Times", odgovorila je. Okrenuo sam glavu prema njezinom pravcu. Gledala je kroz prozor. Gotovo da je bila zadivljena njujorškim svijetlima, a ta pomisao me prodrmala. Što će biti kad se budem morao vratiti u Rusiju? Već sam dovoljno dugo izbivao, a vjerujem kako Lexi nema pretjeranu želju napustiti Ameriku. 

"O kojim temama pišeš?" 

"O političarima, životnom stilu i tehnologiji", odgovorila je. 

Široko sam se osmjehnuo. "Zato su te pozvali na večerašnju dobrotvornu večeru? Da izvijestiš o tome kako su političari dobre duše kojima je stvarno stalo do napretka osiromašenih dijelova Amerike, da se pomogne izbjeglicama i da Trump možda, svojim ogromnim donacijama i lažnim obećanjima i odvođenjem Amerike u propast, osvoji izbore sljedeće godine?" 

"Između ostalog", kratko je odgovorila. 

Dodirnuo sam je po ruci. Na sebi je nosila krvavocrveni kombinezon i visoke crne potpetice koje su je učinile jako slatkim paketom. Želio sam je otvoriti, a pristao sam joj biti pratnja samo da je držim za ruku, da je ljubim i da sve redom odbijam od nje i kako bih doma mogao ispričati kako su američki političari i dalje jednako ljigavi i gmizavi pokvarenjaci. Ne kažem da u mojoj državi nema takvih, ali... 

Pogledala me. Oči su joj se zaiskrile. "Tamo će biti dosta ljudi na visokim pozicijama, Arkadij, znaš? A moji šefovi računaju na mene, zato se trebaš ponašati kako doliči jednom odraslom i ozbiljnom muškarcu koji je, uz to, uspješan i zgodan."

Vragolasti osmijeh mi se razvukao usnicama. "Misliš da sam zgodan?" 

Opet je preokrenula očima. Prstima sam prelazio preko njezine dijamantne narukvice. Pogledao sam u nju. Ne sjećam se da ju je imala. 

"Odakle ti ova narukvica?" Nježno sam uzeo njezinu desnu ruku u svoju dok sam polako okretao tu narukvicu i pokušao procijeniti njezinu vrijednost. Ova je vrijedila desetak tisuća dolara jer je imala dosta karata, ali tko sam ja da se razumijem u sve te vrijednosti? 

"Dobila sam je od prijatelja", odgovorila je i pritom nije niti malo skrivala istinu, samo ju je malo izvrnula i izostavila sve što je trebala reći. 

"Kojeg?" Nisam ni shvatio da stišćem njezinu ruku dok je nije trznula k sebi. 

"Jako dobrog prijatelja", rekla je. Trenutak, ma i manje  od trenutka mi je bilo dovoljno da se naljutim.

"Hoće li taj prijatelj biti u hotelu?" pitao sam. 

"Nadam se da neće", odgovorila je. Činilo se kao da ima još što za reći, ali nije nastavila. 

"I ja se nadam da neće", promrsio sam. 

"Nemaš razloga da budeš ljubomoran, Arkadij." Glas joj je bio mekan.

"Nisam ja ljubomoran, Bezimena. Ja sam bijesan i mogao bih se nekome mile majke najebati. Želim da skineš tu narukvicu", rekao sam joj. Pokušao sam da mi glas bude što stabilniji i da ne poludim, ali imao sam osjećaj da ću si morati počupati svu kosu.