Bezimena

5.

Bila je to zakulisna igra. Čak i psihološka igra koja bi čovjeka izludila i koja bi ga natjerala da se počne čupati za glavu i postane psihički nestabilan. 

U avion sam ušao s velikim očekivanjima, s velikim planovima, željama i mislima koje su me vodile i davale mi hrabrost da kročim van zemlje Rusije, a kako su sati proticali u stvarno prelijepoj sobi, shvaćao sam da je ovo jedna velika lakrdija. Bio sam na rubu ludila da rezerviram kartu za prvi let prema Moskvi i odem. Nešto me gušilo i nije se radilo o kravati. Mrzio sam biti služben i poslovan van poslovnog života, rijetko kad sam prisustvovao svečanim večerama, domjencima i kurtuaznom, lažnom svijetu prestiža i bogatstva. 

A ova igra... Nisam bio siguran jesam li upotrijebio pravi izraz da nazovem ovaj pothvat, ali bio sam siguran da sam kročio u područje kojim nikad nisam kročio i zato sam se osjećao nesigurnim i samouvjerenost mi se jedva držala iznad vode. 

Nervozan, prepun adrenalina, znojnih i hladnih ruku čekao sam da sat otkuca osam sati. Kad sam došao u sobu, na krevetu me dočekala uputa da točno u osam napustim svoju sobu i uputim se liftom u predvorje gdje će me dočekati pratnja i zajedno ćemo se uputiti prema mjestu događaja. 

19:58. 

Nisam mogao suzbiti neku vrstu straha. Pokušavao sam se tješiti da bi, pošto sam ja jedan zreo, odrastao i inteligentan muškarac, moja pratnja mogla biti jednako zrela i odrasla žena koja će mi bar nakratko odmaknuti misli od nastavka večere. Ako bih još mogao birati, moja tajanstvena dama bi mogla biti savršena pratnja na koju se ne bih ni u kojem pogledu žalio. Nasmijao sam se sam sebi, a onda se naglo uozbiljio. 

19:59.

Nisam znao koliko je sekundi prošlo pa sam se uputio prema vratima. Ako sam stjuardesi mogao dići tlak, tako mislim da mi organizator ovog događaja neće zamjeriti ako sobu napustim minutu ranije. Stisnuo sam kvaku prema dolje i izašao van. 

20:00 je otkucalo onda kad su se zatvorila vrata lifta. Srce mi je bubnjalo. Lav se stvarno potrudio oko mojeg odijela. Nisam znao je li imao kakve telepatske moći jer mi je odijelo pasalo kao saliveno. Osjećao sam se ugodno i prostrano. Osjećao sam se privlačno i zgodno. Gledao sam kako se moj odraz u vratima lifta iskrivljuje, a desno i lijevo od mene je bilo ogledalo i nisam mogao ne obuzdati svoju ruku koja je pošla prema kosi i nanovo je razbarušila. 

Moj avionski frizer bi bio oduševljen da me vidi. Volio sam komfor i disanje cijelim plućima. Nisam se suzdržavao ni oko čega jer sam se previše puta opekao u životu. Sa svojih trideset i osam godina shvaćao sam da mi četrdeseta kuca na vrata, a ja nisam imao ni žene i mačeta. Osjećao sam se duplo mlađim u duši.

Vrata lifta su se otvorila, a moje oči su prešle preko ljudi koji su se prijavljivali na recepciji, ljudi koji su sjedili na udobnim naslonjačima, stolicama i ljudi koji su tražili svoje hodnike da ih odvedu do sobe. Nisam vidio nikoga poznatog i nikoga tko bi odudarao, a moje orlovsko oko nije vidjelo nikoga tko bi mi zapao za oko. Izgleda da je ona minuta od velikog značaja. 

Organizator će biti jako sretan kad shvati da ne poštujem pravila. Jesu li me zbog toga mogli istjerati? 

To pitanje me mučilo sve dok nisam vidio svog vozača kako je dugačkim, čvrstim korakom gazio prema meni. 

Iskreno, malo me prestrašio. Ja sam bio velik muškarac, ali moj vozač imao je mrki pogled koji je jasno odavao koliko mu moj neposluh nije po volji. Srećom da nije svećenik i da ja nisam dječak. 

"Gospodine Orlov, uranili ste minutu", rekao je čim mi se približio. "Nestrpljiv sam, što ćete." Nabacio sam svoj najbolji i najuvjerljiviji osmijeh. Vozač nije pomaknuo ni trepavicu. Sveti Sergej, s kojim sam ja to nesretnikom zaglavio?  Vozač se još namrštio. Možda mu je onda stjuardesa sestra ili neka rodbina jer sam imao osjećaj da sam sve ljude (osim stilista i frizera) lako nervirao.