Zarobljena u krivom vremenu tražila je izlaz. Otuđena u krivom prostoru okusila je kaznu. Začarana krivim očima lila je bogatstvo.
Osvojio me bez riječi, pogledom koji mi je pružio sigurnost. Pričao je bez glasa, tek uzdahom da želi mene.
Za njega sam bila Ta, odabrana, ali nikad imenovana. Tek osoba s brojem.
Bila sam njegova Bezimena, njegova Noć, njegovo utočište, njegova riznica tajni. Imenovana sam bila raznim imenima, ali niti jedno nije bilo moje, niti jedno nije bilo ono koje mi je on darovao. Niti jedno nije pripadalo meni. Ostavljena, čekala sam onoga tko će me pronaći; onoga tko će me uskrsnuti; onoga tko će mi dati ime.
Budi uvijek dotjerana. Bori se da dobiješ najbolje. Idi što više, idi što dalje, samo idi. Nikad nemoj stati. Kad dobiješ priliku, uhvati je rukama i nikad je nemoj puštati.
Napravila sam upravo to. Dobila sam priliku, borila sam se za njegovu naklonost i naposljetku sam je i dobila. Bila je to đavolja nagodba, đavolji put i đavolja prilika kojom sam si uništila život, ali u tom trenutku... S tim čovjekom i njegovim blistavim osmijehom, ostala sam zavedena i ne mareći što ću sutra imati, ušla sam grlom u jagode.
Znala sam da takva prilika nosi sa sobom stvari koje ću morati platiti - platiti sama sobom. Ali hajde. Mislila sam da ću morati širiti noge samo njemu. Naposljetku, ako imam stalnog ljubavnika koji je dobrostojeći i koji je obećao da će se brinuti o meni ukoliko se ja pobrinem za njegove potrebe, što može poći po zlu. Jedno je ono što sam ja mislila, a sasvim drugo je bilo ono što mi je već drugi dan prezentirano u facu.
Bezimena.
Bezimena.
Dođi.
Dođi, Bezimena, dođi. Ovo je moj prijatelj... Ovo je...
Toliko imena. Toliko lica. Toliko pozicija. Toliko svega što se samo gomilalo i što me je još više bacalo na dno. Toliko tijela koja su me poklapala. Toliko nogu koje su me gazile. Toliko boli.
A on je stajao iznad svih njih i vladao. Vladao je mojim tijelom, mojim umom, mojom slobodom. Koliko lako može biti predati nekome svoj život i dopustiti mu da me pokopa? Kad se to desilo? Gdje sam ja bila da nisam primijetila? Zašto... Čemu?
Tražila sam spasitelja. Svaka od nas je tražila spasitelja. U tim trenucima boli i jada nismo gledale u kakvom bi obliku on mogao doći, ali došao je u najljepšem mogućem. U obliku snažne, autoritativne, tajanstvene i moćne žene koja je muda mojeg vladara držala u šaci.
Kasnije sam shvatila tko je ona i na čiju smo sliku sve birane.
Prva Bezimena, njegov strah i pošast. Dio nas.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
__________________
Prošla matura, prošli prijemni, sad se lakše diše. :D Već ste mogli shvatiti kako su poglavlja ove priče jako drugačija od svega što sam do sad pisala, ali razlog tomu je sloboda, a i da vas držim do velikog finala. Malo po malo idemo do kraja. ;)
