Bezimena

8.

Glava mi je bila teška i užasno me boljela. Tijelo mi je bilo položeno na mekane pokrivače i gotovo da sam zadahtao od malog djelića raja. Osjećao sam žarenje u desnoj butini, ali bol nije bila toliko jaka, samo neugodna i dosadna. Brada mi je bila na prsima, kovrče su mi prekrivale čelo i bio sam siguran da, ako ikoga ima u sobi, da ne vidi da upravo žmirkam i trepćem da mi se vid razbistri. 

Ipak, kad sam prevrtio događaje od sinoć, shvatio sam da veću i radosniju sreću u svom životu nisam osjetio. Bezimena je sinoć stajala ispred mene. Istina Bog, s pištoljem u rukama, ali jesam li bio lud što sam se bar na trenutak poveselio što je tu i što sam je konačno našao? Nisam mogao to pripisati svojoj zaljubljenosti jer zaljubljen nisam bio, ali imao sam određenu naklonost i obožavanje nje same. 

Zašto? Nisam znao, samo sam znao da mi je dosadan život učinila uzbudljivim i fantastičnim. Pa što ako me je upucala? Mogao sam to zanemariti radi samo jednog razloga: nalupao sam onom Australcu dupe. Neće on moju djevojku dirati. 

Dobro. Sad kad sam sam sa sobom razriješio što sam imao oko osjećajnosti, podigao sam glavu, zaključao pogled s njezinim i pitao: 

"Zašto sam vezan?" 

Na dnevnom svijetlu, nakon skoro dva tjedna da je nisam vidio, bila je još ljepša. Nisam znao može li se tko proljepšati u kratkom periodu, ali ona je sjala nekim blistavim, zločestim i grešnim sjajem od kojeg sam osjećao crvenilo u obrazima i vatru u ostatku tijela. 

"Da možemo lakše razgovarati", odgovorila je. Njezin glas je bio glazba za moje uši. Bio je svilenkast, malo dubok, ali savršen za jednu malu djevojku koja je tako hrabro sve ovo izvela. 

"Ne možemo razgovarati", rekao sam. Ona je podignula obrvu. Sad sam trenutno bio koncentriran na njezino lice i ekspresiju njezine osobnosti. Vanjština joj je bila zgodna, mila i draga, ali taj pogled, te oči su mi otkrile da se u njoj skriva vatra i ženstvenost koja se rijetko viđala. Imala je tu samouvjerenost za tako mlade godine. Imala je tu mudrost i tu hrabrost koje su me momentalno privukle. 

"Zašto ne bismo mogli?" upitala je ozbiljno. 

"Jer ja s lijepim ženama razgovaram isključivo s jezikom, usnicama i rukama. Možda čak i kojim drugim organom, ali onda bismo se morali jako dobro poznavati", rekao sam sigurno i polako. Želio sam da joj svaka ta riječ dođe do mozga i želio sam vidjeti kako se premješta s noge na nogu. 

K vrapcu! Nisam to vidio. 

"Uskoro ćeš biti među svojim ruskim kurvama", činilo se kao obećanje. Uzdahnuo sam. Pogled mi je tek onda kliznuo niz njezin uski, blijedi vrat savršen za ljubljenje. Tu blijedu kožu se trebalo malo orositi poljupcima, obojati ih ljubavnim ugrizima i, meni najdraže, zarobiti ga prstima da osjetim kako guta, kako živi. Ramena su joj bila uska kao u lutke, a onda sam vidio njezine grudi. Obožavao sam ženske grudi, a činilo mi se da ću njezine posebno obožavati. Lascivno sam se nasmijao pa nastavio dalje promatrati. 

Zamišljao sam njezin trbuh i pupak. Preko košulje mi se činilo da je ravan, ali odjeća je mogla zavarati. Želio sam da je gledam golu, tako ću najbolje vidjeti površinu po kojoj ću svršiti i po kojoj ću kliziti svojim tijelom. 

Onda sam pogledao u njezin raj među nogama i osjetio kako mi se vrućina podiže iz trbuha i penje se naviše. Bio sam spreman da je zaskočim, ali za sad sam mogao samo zamišljati, i zamišljao sam. Ugrizao sam se za usnicu pa nastavio dalje. Noge su joj bile lijepo oblikovane i razmaknute da ima bolji stav. Bedra su joj bila ženstvena kao i listovi i stopala u visokim štiklama. 

Pogledom sam je cijelu obuhvatio. O, da. Savršeni poklon za koji sam se morao namučiti. Zato je sve ovo bilo još slađe, još ljepše i još uzbudljivije.