Bezimena

12

Dva dana poslije mog pijančevanja dobio sam ključ stana. Sve što mi je rekla bilo je: "Da ne spavaš pred vratima." I onda je otišla putem svoje radne sobe, zatvorila vrata i više je tog dana nisam vidio. Ja sam bez riječi, bez glasa gledao u ključ njezina stana s predivnim crnim privjeskom u čijem je staklu bila zarobljena crvena svilena vrpca, slična onoj s pozivnice.

Tupo sam gledao u taj ključ i pitao se jesmo li to našu kvazivezu podigli na viši nivo.

Pokušao sam je iduće jutro za doručkom pitati zašto mi je dala ključ, ona je samo slegnula ramenima i usmjerila svu svoju pažnju na svoj mobitel.

"Hoću li dobiti tvoj broj?" pitao sam gledajući njezin pognuti profil. Kosa joj je jutros bila spletena u lijepu i čvrstu pletenicu i puštala se skoro do slabina. Nije bila našminkana, lice joj je bilo čisto, a živo me zanimalo gdje je zaradila taj sitni ožiljak na svojoj bradi. Možda je pala s bicikla ili je pala s ljuljačke.

"Nećeš", kratko me odrezala. Uzdahnuo sam.

"Zašto?" Uopće mi nije bilo jasno zašto ja ne bih mogao imati njezin broj. Vratila mi je moj mobitel, dopustila mi da koristim njezino računalo, a ja sam postao blago sumnjičav. Ipak, nisam ništa rekao, već sam se našalio i tada je pitao: "Dijelimo stvari da vidimo kako ćemo funkcionirati u braku?" Opet nije ništa rekla. Činilo mi se kao da se još više povukla u sebe, a to mi se nije sviđalo.

Možda se trebamo ponovno posvađati.

"Ne treba ti", odgovorila je.

"A što ako ti poželim poslati poruku, pitati te da izađemo van na večeru ili te izvedem negdje drugdje na spoj."

"Ne poznaješ New York", rekla je.

"A da ga poznajem, pristala bi?" Nada mi je rasla. U trbuhu mi se sve komešalo od tog prijatnog i lijepog osjećaja da bi možda pristala. Nada je važna, zato sam se poveselio. Tada je podignula glavu sa svog mobitela i pogledala me. Bila je očaravajuća. Gledao sam kako joj u tamnoplave oči ne osjećajući ništa više od nježnosti i smirenosti. U bezglasnoj tišini prošaranoj samo zveckanjem pribora o tanjure, osjećao sam kako me obuzima ista iskrenost i smirenost kao onog dana u kafiću. Srce mi se zbog toga ubrzalo, tijelo mi je oživjelo. Prsti su me svrbjeli da je dotaknem, stisnem joj ruku i kažem joj da nije sama, s čim god da se bori da nije sama.

"Ne", opet je rekla. Time me vratila u surovu realnost. Možda sam ja bio stariji, ali ona je bila tvrd orah koji nije čak ni napuknuo da bih vidio njegovu unutrašnjost. Vidio sam samo hladnu, tvrdu i prošaranu vanjštinu koja me je u isto vrijeme privlačila, ali i snažno odbijala. Ipak, svoju zainteresiranost sam opravdavao tajnama i mistikom kojom je moja Bezimena bila obavijena.

Želio sam otkriti sve u vezi nje.

Opet je spustila pogled na mobitel. "Što ima tako zanimljivo na mobitelu?" pitao sam nakon što sam ispio vodu iz čaše. Vodili su jednostranu komunikaciju, ali ja neću odustati od nje. Taman se postavila na trepavice, neće se tako lako riješiti i mene i mojeg glasa i pojave.

"Posao", rekla je.

"Kakav posao?" Pogledao sam u mobitel. S nekim se dopisivala, a taj netko nije bio memoriran. Broj je bio na vrhu tankog mobitela, a mnoštvo poruka se ispod prostiralo. Ona je brzo pisala, a taj netko je još brže odgovarao.

"Tko je posao?" pitao sam.

"Nitko bitan za tebe."

Odustao sam od daljnjeg razgovora. Sad znam da ima mobitel, a Kontantin će obaviti ostatak posla. Dobit ću ja njezin broj na ovaj ili onaj način, a onda je najebala. Blago sam joj se osmjehnuo, ona me prostrijelila pogledom, ali nedovoljno dugo se zadržala na meni. Mobitel joj je ponovno zavribrirao.