Bezimena

21.

"Oče, ovo je moja djevojka Lexi Bailey", predstavio sam Bezimenu. "Anđele, moj otac Sergej Ivanovič Orlov."

"Zadovoljstvo mi je konačno vas upoznati, gospodine." Bezimena je ispružila ruku. Mojem ocu su oči bile skupljene i gotovo da ju je prezirao pogledom. Zakolutao sam očima i pogledom ga opomenuo. "Ne mogu reći da dijelim tvoje zadovoljstvo, djevojko." Rukovali su se. "Imaš čvrst stisak. Je l' to namjerno?" pitao je. 

Morao je. Matori je morao. Na trenutak sam samo zaklopio oči da smirim bijes. 

"Nikako, gospodine." Bezimena se blistavo osmjehnula. 

"Ovo je Kosta, moj najmlađi brat. A do njega je Vitalij, samo mlađi brat." Predstavio sam joj svoju braću. Ona se sa svakim rukovala. I za razliku od mog oca, moja braća su je dočekali sa širokim osmijehom i još ju je svaki zagrlio. 

"Mora da mu dobro kuhaš kad se skoro mjesec dana zadržao u Americi", rekao je Kosta. 

"Imaš li kakvu prijateljicu za mene?" pitao je Vitalij. Lexi se zahihotala. "Vitalij", ja sam ga opomenuo. "Ništa, ha?" Napravio je grimasu. "Možda sestru?"

Mila majko, šljapit ću ga ako ne prestane pričati i ispitivati gluposti. 

"Što?" obrecnuo se na mene. "Samo sam pristojno pitao. Djevojka je prelijepa pa možda ima kakvu prelijepu sestru za mene. Nećeš samo ti imati divnu djecu." Vitalij je rekao skoro pa uvrijeđeno. Izdahnuo sam. 

"Ne zamjeravam ti... Možemo preći na ti?" brzo je pitala. Vitalij je kimnuo glavom. "To i očekujem, djevojko." 

"Imam jednu prijateljicu za tebe, ali teško da ćeš je uhvatiti. Nju ne drži mjesto", rekla je moja djevojka. Mora da me zajebavaš. 

"Može onda i jedna za mene?" Kosta se ubacio. Lexi se nasmijala pa pogledala mog mlađeg brata. "Teško da će vam bilo koja odoljeti, momci", rekla je moja djevojka. Stidljivo je pogledala u pravcu mog oca. Naravno, on se mrštio. Ili se bar pokušavao mršiti. Pa, sretno mu bilo u tome. 

"Pođimo unutra", rekao je Vitalij. "Jelo se hladi, a ja imam mali milijun pitanja za tebe, curo." 

"O?" iznenadila se.

"Svidjet će ti se pitanja. Obećavam." I samo tako je moj brat prebacio ruku preko ramena moje djevojke i uveo ju u kuću. Kosta je išao iza njih i široko se smijao. Udario sam ga po glavi, on se okrenuo, a ja sam mu zaprijetio: "Da ti oči nisu na njezinoj stražnjici i grudima, budaletino." 

"O, otkad je to Arkadij tako pristojan? Američka klima te promijenila?" on se blistavo osmjehnuo pa pobjegao u kuću. 

Ostali smo samo moj otac i ja. "Još joj samo počni pričati o mojoj bivšoj pa da je još više povrijediš." 

Moj otac se začudio. "Da je još više povrijedim? Svašta, sine. Ne treba se ona meni svidjeti, već ja njoj. To..."

"To nije normalno što ti pričaš", rekao sam mu pa se vratio do auta da izvadim naše kofere. 

"Došla je u moju kuću, spavat će u mojoj kući, jest će moju hranu..."

"Oprosti što tako velikodušno iskorištavamo tvoju dobrotu, tata", sarkastično sam rekao. 

"Ipak", podigao je ramena pa ih spustio, "čini mi se poznata ta tvoja djevojka." 

"Vjerojatno si je zamijenio s nekom", odgovorio sam mu. "Puno djevojaka prođe kroz tvoj klub." Prošao sam kraj njega. Osjetio sam njegov pogled na svojim leđima. "Osim toga, hvala ti na tako toploj dobrodošlici. Mogu samo zamisliti kako ćeš dočekivati svoje unuke ako si njihovu majku tako dočekao."