"Samo malo!" rekao je muškarac. Pogledao je kroz špijunku na hotelskim vratima. Visoki muškarac gotovo šaljivog osmijeha stajao je ispred vrata obučen u uniformu hotela. Obadvije ruke su mu bile na zlatnim kolicima, a na kolicima ručak. Muškarac je pogledao malo uokolo radnika, ali nije vidio ništa neobično. Ostala vrata hotelskih soba su bila zatvorena, a radnik i široko nasmijan i nestrpljiv.
Muškarac je otvorio vrata i odmah rekao: "Ostavite kolica kod kreveta."
"Naravno", radnik je odgovorio pa pogurao kolica. Muškarac se još jednom nagledao u hodnik. Nikoga nije bilo. Zatvorio je vrata. "Je l' sve onako kako sam tražio da bude?" pitao je muškarac. Radnik je kolica stavio blizu kreveta, okrenuo se i kimnuo glavom.
"Toplo, meko i krvavo", radnik je nasmiješeno i uslužno odgovorio. "O, gospodine, dobili ste i neke pozdrave. Sve sam vam to ostavio na kolicima."
"Od koga?" muškarac se namrštio i pošao prema kolicima. Hrana je bila pod okruglim poklopcima na bijelom lepršavom stolnjaku. "Ovdje nema nikakvih... Pozdrava." Istog se trena okrenuo i razvukao zadnju riječ.
"Arkadij Sergejevič Orlov šalje pozdrave", rekao je radnik. Ruke su mu bile ispružene, u dlanovima pištolj s prigušivačem. Ruska proizvodnja.
Muškarac je raširio oči. Zbunjen. Pogled mu je bio na rupi na prigušivaču. Bilo mu se ubrzalo.
"Tko je to?" pitao je. Glas mu je na minuli trenutak postao uplašen. Radnik, visoki, ruski momak, se široko osmjehnuo.
"Moj brat. Ja sam Vitalij. Drago mi je, Xaviere."
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
