Bezimena

39.

Petak. Ona večer.

Dvorana je bio ogromna. Podsjećala me na Boljšoj kazalište i sve je bilo popunjeno. Pozivnice su bile uručene preko više od petsto ljudi, a uz njihove pratnje i onih koji su se odlučili doći, u prostoru je bilo preko osamsto ljudi starijih od dvadeset i jedne godine. Uz cijelokupno osiguranje, brojka se penjala do tisuću. Nisam bio sretan što je toliko ljudi bilo u dvorani, ali bilo je potrebno. 

U sjećanju na moju Bezimenu, večeras ćemo napraviti show kakav će se dugo pamtiti. Kosta nas je umrežio i pustio sigurnu mrežu koja je, citiram njegove riječi, nenadjebiva, a ostali hakeri mi ga mogu popušiti. 

Stajao sam na djelu pozornice koja je bila sakrivena zidom od auditorija. Ipak, vidio sam Vitalija u jednom kutu dok je promatrao ljude ispod sebe. Njegovi dečki bili su raspoređeni u parovima svaki na pedeset metara i pokrivali su sve. Odavno sam se prestao zanimati za njegov život, ali začudio sam se kad sam vidio kojom grupom moj brat upravlja. Nasuprot njega stajala je jedina žena koja mu je srednjim prstom mahala ispred face i koja je upravljala ženskom ekipom. Njezina ekipa je bila manja, ali time više smrtonosnija. Bile su vitke, visoke, borbene i žilave, a ponašanje im je bilo brutalno te nisu bile dio onih s kojima ste željeli imati probleme. 

Pogledao sam na sat. 21.00.

"Gasi svijetla", poručio sam Kosti. 

Trenutak poslije svijetla su se ugasila, cijela prostorija je utonula u mrak i istovremeno se čuo žamor muških i ženskih glasova. U mojim ušima je bubnjalo od krvi koja je tako hitro i naglo tekla tijelom. Adrenalin me je budio i jedva sam se prisiljavao da budem na miru. Ovo bi bila savršena situacija da prikoljem Antolija i zauvijek završimo s ovom farsom, ali Lexi je imala drugačije planove i, htio ja to ili ne, morao sam ih ispuniti. 

Vrisak. 

Prodoran, visok i ledeno jeziv vrisak prasnuo je prostorijom kao munja. Slijedio ga je tihi i mučni plač u kojem ste mogli osjetiti otrovne suze koje rose obraze, koje kupaju tanke i blijede usnice. Mučan i tjeskoban jecaj oslobodio se prostorijom. Zvuk je bio glasan i tutnjao je svakim tijelom, a oni brzi i plitki udarci srca poklopili su se sa životom u prostoriji. Svaki dah je zamirao na usnicama, a pluća su tijesno pokušavala osloboditi život te djevojke.

"Kriva sam." Glas je ispunio prostoriju. Slika zavezane i izubijane djevojke bljesnula je na ekranu. Nekoliko glasnih ženskih uzdaha se čulo iz publike. 

"Bez imena sam", nastavio je ženski glas dubokom i hrapavom intonacijom. Sav sam se naježio. Taj glas mi je poznat i bijes me je momentalno ispunio. Ekran, na kojem je započinjao video, je bio jedini izvor svjetlosti pa sam mogao vidjeti užase, jad, sažaljenje i tugu na licima žena. Poneki muškarci su bez treptaja gledali u Kostin video dok su se neki ogledavali oko sebe. Bilo je tu dosta očevih poznanika kao i mojih, ali najpoznatije lice bljesnulo je u prvom redu. 

Stegnuo sam šake. 

"Nekad sretna i nasmiješena djevojka, postala sam njegovo roblje. Njegova igračka. Njegova marioneta. Njegova savršena, mlada i voljna ljubavnica", glas je nastavio dovoljno izmučeno i sa sjetom u glasu. "Na početku sam bila sretna jer me zamijetio. Razmazio me." 

Antolij se namjestio u svojoj stolici. Njegovo osiguranje koja su sačinjavala četiri stijene od čovjeka su stajali malo dalje. Ruke su im bile prekrižene na prsima, a pogled uprt u ekran. Video je sve ostavljao bez daha što zbog specijalnih efekata koje je Kosta ubacio, što zbog mlade, zgodne i plave žene koja je bila u glavnoj ulozi. Posebnost ovog videa i djevojke je ta što joj još nitko nije vidio lice. 

"Bila sam njegova mezimica." Djevojka na videu je bila okružena raznoraznim skupocjenim darovima: svileno donje rublje, satovi, narukvice, ogrlice, dijamanti, cipele. Na velikom krevetu okružena bijelim baldahinom, izgledala je poput đavolski privlačnog anđela. U ovom trenutku nisam gledao u veliko platno jer sam taj video doma pregledao stotinu i jedan put. Sad sam pratio nešto mnogo zanimljivije.