Bezimena

4.

Nisam vjerovao vlastitim očima u što sam gledao i što sam držao u rukama. Osjećao sam se kao onaj smajlić koji umjesto mozga ima eksploziju. 

Ipak, nisam mogao biti lažov pa reći da me ovo razljutilo, mislim, razljutilo me, ali me i zaintrigiralo. Osjećao sam razoružavanje osjećaja, punjenje nekih izvora za koje nisam ni znao da posjedujem. Sve mi se činilo kao san iz kojeg se nisam mogao probuditi. 

Moja tajanstvena djevojka postala je sama enigma i nije imala namjeru razotkriti se, a kako smo se naganjali preko svijeta, tako se nisam mogao ostaviti sumnje da je ovo možda zamka. Jer, budimo iskreni, ograničena prodaja knjige, nedostupnost informacija o autorici i samoj knjizi, broj koji me odveo do nepoznatog lika i ova pozivnica koja me pozivala na druženje sa samom autoricom. 

Jedino logično pitanje se postavljalo. 

Je l' mene to netko zajebava? 

I ja nisam znao razgovor. Zašto bi me jedna nevina, slatka i nasmijana djevojka čija me pojava oboružala istinom i mirom navela na ovakvu psihološku igricu? Ni na to pitanje nisam znao svoj odgovor, a u ovom trenutku sam kudio svoju zainteresiranost, zaintrigiranost i znatiželju da saznam nešto više o Bezimenoj. 

Ako trebam odletjeti iz Moskve za London, bolje joj je da priredi spektakl. 

U kuverti u kojoj sam dobio pozivnicu, bila je i karta u jednom pravcu za London sa zračne luke Vnukovo. Što misliti o svemu ovome? Shvaćao sam da su za ovu prigodnu pozvani samo odabrani ljudi, ali nisam točno znao zašto ja. Vjerojatno je moja tajanstvena djevojka bila autorica pa me je zato gurnula na ovaj put. U ovom trenutku nisam znao bili joj bio zahvalan na svemu što mi daje ovakve mrvice i ostavlja me da ju tražim. Možda je to povezano s nekim psihičkim poremećajem? Narcisoidnost, i tako to. Ali znao sam da ću učiniti sve da je pronađem. Bio je to neki ludi poremećaj u meni koji mi nije dao mir. Mir sam pronalazio u njezinoj blizini, a onda sam se nasmijao samom sebi i shvatio taj crni humor svemira. 

Koliko je muškarcu potrebno da se navikne na mir i iskrenost, smijeh i opuštenost, sjajne oči i predanost jedne žene? Pa, da vam budem iskren, jako malo. Što sam više razmišljao kako je do svega toga došlo, tako sam shvaćao da dosta toga ne znam. Da ne znam sebe, da ne poznajem svijet oko sebe, da ne poznajem društvo u kojem se krećem i da, naposljetku, jedino što poznajem jest taj osjećaj spokoja i razgaljenosti same duše u njezinoj blizini. 

A razgovarali smo dva sata. 

O, svemire, kutijo jedna!

Na aerodromu me stjuardesa odvela do privatnog aviona. Zinuo sam. 

Vozio se jesam u avionu, prvoj ili ekonomskoj klasi, zavisno kakav je posao bio u pitanju, ali privatan avion... Kako se ponašati u njemu? Smijem li staviti noge na stol ili moram sjediti kao dječak pred zubarom? Ali gledao sam u taj manji avion i još jedno pitanje se postavilo u mojoj glavi. 

Što da sam odbio? 

Bili mi neki sektaši stvarno došli na vrata? Zapravo, njima onda ne bi trebala vrata. To bi razvalilo sve što im se nađe pred putem. Počešao sam se po čelu. Navukao sam prvu čistu majicu koju sam pronašao u ormaru, traperice koje su vidjele i bolje dane i čizme na stopala. Debeli kaput me štitio od ruske hladnoće. Na glavi nisam nosio šubaru jer sam se konačno odvažio oprati kosu. Mislim da sam trebao skoknuti i do frizera, ali sad nije bilo izmicanja. 

Prije nego što sam zakoračio u avion, pogledao sam rusko tlo. Možda je ovo zadnji put da te vidim, majčice moja. 

Organizator je na sve mislio. U avionu su me dočekali frizer i stilist. Nasmiješeni i dobro raspoloženi koji su me gutali pogledom. Frizer je gledao kaos na mojoj glavi, a stilist je prelazio pogledom preko mojeg tijela kao da sam obješeni svinjski but. Instinktivno su mi ruke pošle prema naprijed da zaštitim svoje međunožje od tih fićfirić pogleda.