Bezimena

11.

Oko dva ujutro sam se ustao iz kreveta. Nisam mogao spavati. Previše misli me je morilo i još više razmišljanja mi nisu dala da sklopim oči i prospavam noć. Prevrtao sam se po krevetu. Posteljina mi se zapetljavala između nogu, u sobi je bilo vruće i mislim da me je uhvatila melankolija za domom. 

Niti jedna zemlja, grad i podneblje nisu kao moja Rusija. Ondje je temperatura bila idealna, očvrsnuo sam i otupio na hladne zime i više sam ih volio od najljepšeg i najtoplijeg ljeta u bilo kojem djelu svijeta. Uzdahnuo sam i prošao prstima kroz kosu. Svi smo u mojoj obitelji imali podužu i kovrčavu kosu, čak i Vitalij, no njegov posao je zahtijevao da striktno slijedi pravila pa njemu nikad nije problem ošišati se dok smo Kostantin i ja druga priča. 

Ja volim svoje kovrče i, iskreno, plašim se ćelavosti. Imao sam gdje koju sijedu, sve u skladu sa godinama. A i još jedan bod za moju kosu jest taj što su me žene voljele povlačiti za kosu tokom odnosa. Bivša je obožavala moju kosu. Nasmijao sam se sjetivši se Katje. 

Svijetla New Yorka mi nisu uopće bila privlačna. Nekako sam mislio kako ću više vremena provesti ovdje u njezinom stanu, ali sam znao da se neću ovdje vječno zadržati. Ne ako se Bezimena nastavi glupo ponašati. Ponovno sam uzdahnuo sjetivši je se. Nisam znao čemu pripisati takvo ponašanje. Tražio sam bilo kakav realni zaključak, nešto što će sve ovo objasniti, a samo mi je jedna misao bila pred očima. 

Takva je. Ne možeš je promijeniti. Ako voli poklone i starije muškarce, ne možeš je promijeniti. Jednostavno prihvati to i otiđi.

Nisam je ja ni želio promijeniti, iskreno govoreći, već sam želio da na stvari, na mene, na cijelu našu situaciju drugačije gleda. Želio sam da shvati, da joj dođe iz dupeta u glavu da sam došao ovdje i da probamo; da vidimo gdje će nas sve ovo odvesti, a ona se nastavila ponašati kao neozbiljna djevojčura. 

Nisam želio otići. Odlazak odavde pričinjavao mi je muku i tjerao me da se konstantno loše osjećam. Moj život u Rusiji je bio predvidljiv i normalan. Ovdje, kraj nje... Niti malo nije normalan i predvidljiv. Izazovan je i pun iskrica. Prepun je svega. 

"Gospodine." 

Istovremeno sam poskočio na mjestu i opsovao na ruskome. Okrenuo sam se i vidio njezinog tjelohranitelja na ulazu u sobu. "Koji ti je đavo?" zarežao sam. "Ne možeš čovjeka preplašiti u mraku!" 

"Ispričavam se." Glas mu je bio ozbiljan.

"Što hoćeš?" 

"Želio sam vam samo reći da gospođica nije onakva kakvom je smatrate", rekao je. Obrve su mi poskočile u nebesa. On je meni došao reći da njegova gospođica nije onakva kakva zapravo je? 

Pogled mi je otišao na sat. 02:23.

"To si mi došao reći u pola tri ujutro?" prasnuo sam. I onda kažu da su Rusi ludi, a ovaj sa mnom želi voditi dubokoumne razgovore u pola tri ujutro. 

"Da", kratko je rekao. Nisam se ni s čim nadovezao na njegov potvrdan odgovor jer sam mislio kako će nastaviti dalje. Nije nastavio dalje. Upitnici su mi skakali iznad glave. Potpuno sam se razbudio. 

"Zašto mi to govoriš? Ne čini mi se da tvoju gospođicu treba opravdavati. Ima dovoljno godina da bude odgovorna za svoje postupke i ne šalje nekoga tko će je opravdavati."

On je šutio. Ja sam bio zamišljen i frustriran. I dalje sam se pitao u što sam ovo upao, ali onda sam odlučio prihvatiti novonastalu situaciju. "Dobro, kako želiš." Slegnuo sam ramenima. "Hvala ti što si mi to rekao, ali trebaš znati da je tvoje riječi neće opravdati u mojim očima." Nisam vidio njegov izraz lica u tami, no to mi nije ni bilo važno.