MIRIS TIŠINE

UZMAK

Na pragu, odmah tu,
tik do mora
raspadam se raspuknuta
i pretačem se u neku tvar
čudnu svima
samo meni znanu.
Što ostaje nakon izgubljene
bitke?
Oštrica ispod mojeg grla
i krkljajući odjek
uzavrele krvi ranjenika
pokleklog od bolonosnih rana.
Neću, ne želim, ne znam
i
ne mogu.
Ne umijem zaustaviti krik
ranjene zvijeri
ni bolni urlik žene
što jecajući plete vjenčiće
od jada i slaže ih hrpimice.
Na tračnicama ustaljenosti
moji su koraci
uhvatili drugi pravac
i kreću u nepoznatom smjeru
tamo gdje ne stanuje
nitko meni drag.
Slani okus poraza
i uzmak.
Padam ničice moru nadomak
bez odgovora na pitanja
koja nemam kome postaviti.