MIRIS TIŠINE

VJEČNI PLAMEN

Paunsko šepurenje
u slatkom,
neizvjesnošću prepunjenom
iščekivanju
buronosnog sjedinjavanja
usnama.
Tek govor tijela navješćuje
oluju koja se sprema
električnim valovima
kad osjet k osjetu krene
i umnaža se približavanjem.
Na milimetar blizu ili daleko
užareni mozak ne mjeri
tek ćuti impulse s usana
što bridnju mu sladnu odašilju
dahom.
Klecava koljena i grudi,
od jedara
starog jedrenjaka punije,
podrhtavajući
dozivlju spas.
Raj ili pakao, da pitaju te nek biraš
u tom premoćnom trenu
tek tlapnja bila bi sve.
I skok u ponor iz provalije.
Pustite pjesnika da ljubi,
on stihom nikome ne sudi
do samome sebi.
Predaje se svim bićem emociji
kojom usne ga žare
umirući u iščekivanju
vječnog plamena
u kojem će izgorjeti
bez pokajanja.