MIRIS TIŠINE

NIMFA

Pišem ti pjesmu,
nagrižena
od nedostajanja.
Nevidljivom tintom
po koži šaram
tebi pripadanje.
Tvoja sam ...
Tijelo mi titra,
mozak uzjogunjeno
vrije kao mlado vino,
a ruke se šire na prazno
željne zagrljaja.
U snu
san kad prema snu pođe
k'o bujica bezglavo juri
rušeći pred sobom
sve. I ništa ne pita!
Ni krika ni jecaja.
Tek požudni uzdah,
vapaj uzaludnosti
dok sviješću prinosim
plamteću svijeću
do oltara.
Liže me njezin plam
žareći milimetre
kože prekrivene
morskim ježincima.
Jedinka sama na žalu,
grljenjem zamišljenog
tebe,
predajem se
premoćnom valu
i osjetu nek me nosi.
Bosonoga zakopavam školjku
u uzavreli pijesak
i sipam se sama sebi niz prste.
Ja sam jegulja i nimfa.
U ponoćnoj ekstazi
na rubu još jednog prsnuća,
iz plamena rođena
plamu se vječnome predajem.
Kroz plamen žudni
žudnju u slad močim,
bosa u nepoznato hodim
i svi me putevi
pravo do tebe vode.
Kraj tebe je spokoj ...
uz tebe život ...
ja ću bez tebe
u vatri stvarnoj
izgorjeti ...