MIRIS TIŠINE

PJESMA KOJA NEMA VEZE SA MNOM

Ti nikada nećeš čitati moje pjesme
jer ti i ja nismo sa iste kruške pali.
Tvoja je stvarnost nijansirana
drukčije od moje razmaštalosti
a tvoje srce nije dovoljno veliko
za svaku zericu moje razigranosti.
Ja plešem s oblacima
i smijem se proljetnoj kiši
a tvoje su oči čvrsto prikovane o tlo.
Ti mrviš svakodnevicu pljujući teške riječi o prokletstvu usuda,
a ja udišem srebrnu prašinu veseljem raspršenu
iznad moje usijane glave.
Ti nikada nećeš shvatiti
što je pjesnik htio reći
jer svjesno odbijaš ulazak
emocije u svoje bolom otupjele zjene.
Nećeš ti dopustiti do tebe da doprem pjesmom
jer nisam ja pjesnik za tebe.
Tvoje su margine dublje od mojih rovova,
duša ti je iscijeđena ko zadnja naranča na stolu blagostanja,
a toplina se ohladila s posljednjom zrakom sunca i nestala
davne devedeset i neke prošloga stoljeća.
Nisi ti stolar ni pastir ni kovač
nisi ni lovac vojnik ni srcolomac.
Ne znam ja više tko si
ni što bih voljela da budeš.
Spoznaja rasplinutih nadanja
leprša iznad moje glave upitnikom
i nema u meni te pjesme koju bih napisala za tebe.
Mogu ja pisati dugo u noć
mažena kapljama suza u nizu
ali neću napisati pjesmu
dovoljno dobru
tvojem
perfekcionistički nabrijanom egu
koji je požderao dragog mi čovjeka.