MIRIS TIŠINE

NEĆU VIŠE

Neću više pisati ljubavne pjesme!
Presahla sam u stihu,
na autoputu izgubljenih nadanja
jurcam zajedno s istovrsnicima
ne zaustavljajući se na pomoćnoj traci
da čvrstoćom metalne omče
ugrabim posljednji životni dah
u sebe.
Nemam više pojma tko sam.
Zaustavljena na rubu ponora
treperim na vjetru
i petama stružem oštrim rubom stijene,
pjevajući hvalospjeve prolazećem životu.
Opet se tražim i nalazim se posvuda!
Iznenađena ili ne
u prvoj sam visibabi
i posljednjoj zraci sunca u smiraju dana.
Evo me na tračnicama
ispred jurećeg vlaka
i u jutru prosutom rosom.
Pupim u vjenčiću i blistam
zrcaleći se jezerom
praveći svojevrsnu retrospektivu prolaznosti.
Plaši me nepoznato, a poznato ubija!
Obrubljena u prvoj slanoj suzi,
pucam kao balon u dodiru s tlom.
I nestajem kap po kap
dan za danom.
Ej, živote, slatka lizalico!
Zašto tako naglo juriš pored mene?
Zaustavi se, šarena lažo
i vrati mi osmijeh!