MIRIS TIŠINE

SANJAJUĆI POVRATAK

Nihilističko poimanje svijeta
u isprazno identičnom jutru.
Usputno bacanje pogleda
na crtice kojima svakodnevno
zaokružujem svoje bivanje
na uvijek istom mjestu
i čarolija ritualnog ispijanja
prve kave.
Koliko je potrebno za sreću
na samo korak od tuge?
Leptir u letu nesvjestan
da mu je zadnji dan života,
razigrano zamahuje krilima.
I galeb.
Šum mora u blizini
i jauk povrijeđene mačke
na kamenim skalama.
Slučajni prolaznici
zaokupljeni svojim mislima
ništa ne primjećuju.
Bol se ne vidi.
Sreća je u osmijehu,
ali ne možeš ju zgrabiti rukama
ako si daleko u nigdjezemlju.
Moji rajevi nisu ovdje
iako sam se u to klela
zavaravajući se odlazeći daleko.
Beskrajno more i još beskrajnija
želja za povratkom.
Tek kad gubimo postajemo svjesni
važnosti imanja i pripadanja.
Daleko je pogled, dodir još dalje.
Žudnja za ravnicama povratka
izmiješana sa ljepotom
mirnih uvalica bivanja.
Lijep je život,
neobavezujući udisaj i miris
nemoranja na moru.
Ali nedovoljan!
Ja moram ...
moram udahnuti miris zelenila
i netom pokošene trave.
Nedostajanje ...
Dolazi jesen sa svojim darovima
prkoseći ljetu.
Na moru se ništa ne mijenja.
Ono šumi i plavi,
ne predajući se olako.
Ja kopnim,
sad već sve više željna
grožđa, šljiva i domaćeg pekmeza.
Majci u naručju, isplakati povratak
i zaboraviti
ljepotu jutarnjeg buđenja na žalu.
Zagrliti maglu i navući čarapice,
biti opet ono
što ja zaista jesam ...
Bilogoro ... dome ... čekajte me!