MIRIS TIŠINE

VJERUJEM

Ja ne volim tužne stvari.
Ne volim ni tužne pjesme
jer me uvijek, ali baš uvijek
podsjete na ljubav
koja je umrla žedna tvojih poljubaca.
Ne volim snijeg, ni bljuzgav put
prošaran tužnim lokvicama vode.
Ne volim kad me pas gleda
kao da su mu potonule sve lađe,
jer šta pas zna o životnim potonućima?
Ne volim tužbalice ni jaukanja nad sudbom kletom
onih koji nikada, ali baš nikada
nisu mahnuli repom
ni maknuli se s mjesta
u namjeri da promijene
postojeće, šugavo stanje.
Ja volim.
Volim život.
Ljubav volim.
I osunčan dan prepun smijeha.
Ne sklanjam pogled od tuge
uvjeravajući se tako da ona ne postoji.
Ja sebi izmislim bolji svijet,
ne danas ni jučer.
Ja vjerujem u sutra.
Ja sam rođena na oblaku
i anđeo čuvar me nosi na svojim rukama.
Ja ne idem u crkvu, ali vjerujem.
Vjerujem da dobro postoji. I nada.
Ako vjerujemo, sve je moguće.
Ja nisam rođena za velike stvari
moja je mantra sreća u sitnicama.
Ja volim život.
I dan volim koji se rađa
iz pepela teške, neprospavane noći.
Ja vjerujem u bolja svitanja
i dobre ljude koji se bezrezervno daju
ne tražeći ništa u zamjenu.
Ja u ljubav vjerujem.
Vjerujem u tebe.
Još uvijek vjerujem u nas.