MIRIS TIŠINE

ALKA

I nije mi svejedno što vrijeme prolazi u ništa.Alkarskom preciznošću
htjela bih pogoditi samu srž svojega bitka
i na višu razinu uzdići sve ono što prema tebi ćutim.Nisu samo dodiri, pogledi i uzdasi, sirova strast prema tebi
ono što mi daje snagu da ustrajem u svakome novom danu.Praznih ruku kad grabim još prazniju tišinu
tražeći odbjeglu inspiraciju u prvoj rascvjetaloj ruži
zagušena u besmislu i utopljena u neumlju
kopnim bez snage za dalje.
Postojeća pitanja koja su ožiljci davno postavili
traže moje odgovore
a ja šutim kroz tišinu
vođena strahom da mrtvi ne prohodaju.I nije mi svejedno što život u ništa prolazi
a ja zdušno gazim stranputicom. Izlaza nema, ne želim ga tražiti
jer znam što se krije iza paravana.Nadanje je lijepo samo dok se čeka
a ostvarene ambicije zabijaju nož u srce
kad ne ostvare naša očekivanja.Nek sam ja tu, na kolodvoru lažnih nadanja i šarenih laža,
ušuškana u sigurnost koju mi pruža trajanje.Bolest će proći i ja ću nenagrižena nastaviti dalje
onako kako samo ja znam.
Ne zovi me u ponoć i ne pitaj kako sam
jer opet ću ti svjesno izreći laž
da sve je u redu i život je lijep i sreća me mazi na svakom koraku.
Ti ne moraš znati moje izdisajne muke
ti si moj anđeo
ti znaš me bolje od mene same.
Ova ja koja se previre do neprepoznatljivosti
i glumi oduševljenje cijelim bićem
ravnodušna je na sve oko sebe
prolazno, bezlično i neuhvatljivo
osim na tebe.