MIRIS TIŠINE

TEBI

Puno je toga previše.
Kroz cjevovode dana
iz praznog se prelijevam
u šuplje
beznadežno sjetna
bezrazložno umotana
u hladnoću.
Dođi,
dodaj mi mizeriju
svoje očaravajuće,
prelijepe običnosti
i zaiskri u meni
nadu brodice u potonuću
netom ugledanim svjetionikom
na podivljaloj pučini.
Polegni me ...
ušuškaj k'o zlatnim talasima žita
svojim melemnim glasom
i uspavaj mekoćom otopljene čokolade
još mednijim usnama
što padaju na mene
ko prah zlatni
iz nebeskih usta
na livadu.
Začini me običnu
i podigni s tla
baš kao nekad u pjesmi
u kojoj padah
ničice k tebi,
oblacima bliže ....