MIRIS TIŠINE

PEPEO

Ne možeš me svezati lancima
ni zabraniti mojoj stvarnoj tuzi
da se neukrotivo bacaka
izvačeći se iz mreže u koju si me
umotao bezbrojnim bezbojnim slojevima.
Nisam ja ova mumija kojoj sam nalik.
Imaginarne tuge su rezervirane
za imaginarne žene,
a ja nisam imaginarna
i ne mogu ti odglumiti,
ni uz najveći trud
nešto
u što ni sama ne vjerujem.
Od krvi sam i mesa satkana
moje su suze slane
i svaka me tvoja besmisleno
smislena riječ boli
u prsima.
Ne mogu prevazići glupavi osjećaj
krpene lutke
koja ležeći na podu
bespomoćno čeka
čije noge će ju snažnije
prignječiti o tlo.
Kad očaj krene u svoj ubojiti pohod
sve što se lijepo gradilo godinama
skuplja se u jednu jedinu suzu,
more neizrečenih riječi
i hladan kamen na studencu.
Ljubav odlazi u suton
ne okrećući se za nama.
Odabrala sam šutnju za svoje oružje
jer previše sam slaba da bih ti prešutjela ono o čemu u sebi ričem
skupljajući rasute perle po ulaštenom podu.
Šutnja nije izbor,
progutat će nas,
smazat će u slast sve lijepo što smo imali
i na našem putu ostat će samo kosti.
Kostur od imaginacije i stvarna bol u grudima.
A život je isuviše kratak da bismo ga tratili
ubijajući leptire
i
gušeći emocije.
Plašili se mi budućnosti
i izrečenih osjećaja
strepili od nepoznatog čuvsta
ili ne, svejedno je ...
... nestat ćemo kao pepeo na vjetru.