Mercy | Filip Kostić |

1.

Filip Kostić

"Filipe? Gdje si ti?", Ante me trknuo laktom u rebra, a ja sam ga zbunjeno pogledao. "Opet si odlutao.", Ante je uzdahnuo, pa nastavio gledati kroz prozor.

"Razmišljam.", kratko sam rekao, nije mi do priče, samo želim što prije stići u Italiju. "O čemu?", Ante je skrenuo pogled prema meni. "O suspenziji.", slegnuo sam ramenima, ne mogu reći da me to nije pogodilo.

"Ma daj, pa vraćaš se na teren za dva mjeseca.", Ante me pokušao razveseliti. "Dugih dva mjeseca u Italiji gdje nikog ne poznajem, osim tebe i Del.", promrmljao sam. "Pa upoznat ću te ja sa svojim suigračima i njihovim curama! Svi su super, baš smo dobra ekipa.", ta Antina pozitiva me nekada stvarno živcira.

"Jel će Deliji smetati što ću biti kod vas?", izbjegavam to pitanje već par dana, ali moram misliti i na nju. Delia je Antina cura, skupa su već malo više od godinu dana i naravno, žive skupa. Ovaj konj bi se i za drvo vezao, da može. "Ma neće, ona se baš veseli!", super! Znači da me još nije baš dobro upoznala.

"Šta su rekli Luka i Mijat?", Ante je promijenio temu. "Da im ostavim za kavu.", rekao sam, a Ante se počeo smijati. "Ne zajebavaj."

"Skreni ovdje.", Ante je promrmljao i ja sam skrenuo, lijepa je ova Italija. Rekao bih romantična, znači meni potpuna suprotnost. "Delia nas čeka?"

"Da, s ručkom. Baš je volim, znaš.", široko se osmijehnuo. "Ne znam kako je to, ali drago mi je zbog tebe.", uzvratio sam osmijeh, ali neću lagati čovjeka. "Evo kućice!", Ante je pokazao na svoju kuću i ja sam skrenuo u dvorište. To nije kućica, to je kučerina! On naravno, isto voli pretjerivati kao i ja. U luksuzu.

Parkirao sam se, pa ugasio auto. Izašao sam van iz auta i otvorio prtljažnik, "Hoćeš mi pomoć ili  ideš prvo izljubiti dragu?", znam koja mu je muka bila biti bez nje dva dana u Frankfurtu. Jadničak.

"Stigli ste!", Delia je izašla van iz kuće i uletila Anti u zagrljaj. Jesam li ljubomoran? Definitivno. Mene samo Ante tako dočekuje, i mama. Ako joj ne dignem tlak prije toga.

"Fićo!", zagrlila je i mene, a ja sam se što prije pokušao odmaknuti, draga mi je cura, ali ja se ne volim baš grliti. Bar ne s "nepoznatim" ljudima. Mislim, nije da mi je nepoznata, ali nije ni da smo si baš nešto pretjerano dobri. "Kako si, Del?", upitao sam. "Odlično, a ti?", nasmiješila se.

"Ma, savršeno.", nabacio sam lažni smiješak, pa izvadio kofere iz prtljažnika. Ante mi ih je pomogao unijeti u kuću, a Delia mi je pokazala moju sobu.

"Hoćeš jesti?", Delia je upitala, a ja sam odmahnuo glavom, "Možda poslje, hvala ti.", nasmiješio sam se, pa nastavio raspakiravati stvari. Izvadio sam mobitel iz džepa, pa pregledao poruke. Ništa važno, Mijat zajebava, a Luka je kao zabrinut. Možda i je, on je jako osjećajan.

Sjeo sam na krevet i prošao rukama kroz kosu, nije mi ovo trebalo.

Stvarno nije.

**********

"Hej, zaspao si.", trznuo sam se iz sna, pa pogledao oko sebe. "Koliko je sati?", upitao sam. "Pola sedam je, Delia i ja smo mislili u grad na kavu. Ideš s nama?"

"Idem, idem.", protegnuo sam se, pa se podigao u sjedeći položaj, a Ante je izašao van iz sobe. Ustao sam se s kreveta, pa se obukao. Ušetao sam u kupaonicu i pogledao se u ogledalo, Isuse Bože kako izgledam. Neuredna kosa, podočnjaci do poda.

Obavio sam šta sam trebao, pa izašao van iz sobe. "Jesi spreman?", Delia je upitala. "Jesam.", zgrabio sam ključeve i novčanik sa šanka.

Izašli smo van uz kuće i sjeli u moj auto, "Recite mi gdje idem.", zijevnuo sam i upalio auto, pa ubacio u rikverc. Izašao sam van iz dvorišta na glavnu cestu, i ubacio u prvu.

"Jel inače ovako brzo voziš?", Delia je upitala, "Da.", slegnuo sam ramenima. "Prati znakove za centar.", Ante je rekao i ja sam kimnuo, nadam se da je i ovdje dobra kava kao i u Frankfurtu.

Nakon par minuta, parkirao sam se na gradskom parkiralištu. "Hodat ćemo do kafića odavde, da vidiš malo grad.", joj Ante, nije mi do života, kamoli do hodanja. Izašli smo van iz auta i krenuli šetati.

Sve je već okićeno, a ima još mjesec dana do Božica, ali ne žalim se, lijepo je. "Hoćemo ovdje?", Ante je pokazao na neki kafić gdje je terasa obložena staklom. "Jel se smije pušit?", upitao sam.

"Smije!", Ante se nasmiješio, ma znam ja da on misli na mene. Ušetali smo u kafić i sjeli za stol, i moram pohvaliti gazdu, kafić je prekrasan. Ukrašen je od poda do stropa, na svakom stolcu je topla crvena dekica i stvarno se osjećaš kao da si doma.

"Tri kave s mlijekom, molim.", Ante se nasmiješio malo starijem konobaru koji je izgledao vrlo pristojno i pristupačno. "Stižu!", uzvratio je osmijeh, pa se vratio za šank.

Ja sam izvadio cigarete i mobitel iz džepa, pa napokon zapalio. "Kolko već pušiš?", Delia je upitala. "Pa, ima 5 godina.", slegnuo sam ramenima. Već sam mislio da će mi održati predavanje kako to nije zdravo.

"Ima li ovdje naših ili?", tri cure su ušetale u kafić, a ja sam preokrenuo očima. "Ima, gle ih.", trknuo sam Antu, a on se počeo smijati. Cure su sjele pored nas, pa se počele nešto smijati. Bože, oprosti.

Pogledao sam oko sebe, pa primijetio curu za šankom, nešto se razgovarala sa konobarom. Iako je bila u jakni, ogrnuta šalom, konobar joj je predao tacnu s našim kavama.

"Ispričavam se, tata ima stvarno puno posla, pa me zamolio da Vam ja donesem kave.", nasmiješila se, pa nam stavila kave na stol. "U redu je, ne brini! Hvala ti.", Ante se zahvalio, a cura je kimnula, pa pitala kokoške pored nas šta će popiti.

Čim je mala otišla natrag za šank, ove su je počele ogovarati. Glupače.

"Oprosti, imaš upaljač?", jedna od kokoška mi trknula i ja sam joj predao upaljač bez riječi. "Hvala, kako se zoveš?", puhnula je dim u mene, a ja sam se zacrvenio. Od bijesa. "Progutat ćeš tu cigaretu.", istrgnuo sam joj upaljač iz ruke, pa se okrenuo prema Anti.

"Miran, staložen.", Ante je promrmljao, a ja sam se nasmiješio, ma miran sam ja. "Sve u redu?", cura sa šanka je opet došla do našeg stola, valjda je vidjela šta se događa.

"Sve je u redu, ne brini. Šta ćeš popit?", morao sam je pitati, i ona i tata su stvarno ljubazni. "Neću ništa, hvala. Ako bude problema, zovite.", taj njezin osmijeh se lako pamti, čaroban je. Kao što sam rekao, mrzim prepozitivne ljude, ali kod nje mi to uopće ne smeta.

"Zašto je nisi pitao kako se zove?", joj, Ante. "A zašto bih je to pitao?", zbunjeno sam ga pogledao. "Pa slatka je cura, a ti prema nikome nisi bio ovako pristojan. Mogao si tražiti broj."

"Ante, ne pričaj gluposti."

************

Evo prvog nastavka, nadam se da Vam se sviđa 😁

•LalaIvanov