Mercy | Filip Kostić |

21.

Filip Kostić

"Daj prestani više, pa već si kutiju i po popušio.", Mijat je preokrenuo očima, pa spustio prozor, a ja sam ubrzao. "Poludjet ću, ne mogu prestati misliti na nju.", lupio sam po volanu, a Mijat je uzdahnuo.

"Lud si, totalno.", promrmljao je, a ja sam se zaustavio ispred nekog kioska i izašao van iz auta. "Plavi lucky.", rekao sam, pa platio i uzeo cigare. Okrenuo sam se, pa krenuo otvoriti vrata od auta.

"Pa isus ti mater, ima li ovaj dan kraja!", Hana priča s nekim dečkićem ispred ulaza na faks, baš sam našao gdje ću se zaustavit. "Filip?", Hana me zbunjeno pogledala, čula me.

"Jel trebaš prijevoz doma?", zašto sam to pitao? Ne znam. "Ma ne, Dino će me odvesti.", kaže ona, a ja samo što ne poludim. "Hana Zara, pitao sam jel trebaš prijevoz doma!?", procijedio sam kroz zube, a ona se lecnula.

"Ovaj, da, trebam.", mahnula je kretenu, pa prešla cestu i stala ispred mene. "Šta ti je?", podigla je pogled. "Ulazi.", sjeo sam u auto, a ona je uzdahnula i napravila isto.

"Hana, ja se ispričavam u ime svoga prijatelja, ovo je stvarno bilo nedopustivo.", daj Mijat, ne seri. "N-nema veze.", promucala je, a ja sam je pogledao u retrovizoru.

Nakon par minuta, zaustavio sam se ispred Mijatove zgrade, pa naredio Hani da se sjedne naprijed.

"Sretno.", Mijat je šapnuo Hani, čut će me za to sutra! Ubacio sam u prvu i krenuo. "Tko je taj?", upitao sam. "Šta te briga tko je? Ja tebe stvarno ne razumijem, pa nismo mi skupa. Ostavio si me, sjećaš se?", prostrijeljila me pogledom, a ja sam se naježio.

"Baš si u Frankfurtu našla stažirat, pa ja ne vjerujem.", koliko lupam po volanu, čudo da je uopće funkcionira. "Filip, nisam ovdje da bih tebe smetala ili nešto, ja samo želim završiti rtaj faks i staž. Radije bih bila u Milanu, u svakom slučaju.", rekla je.

"Jel i njemu kopaš po mobitelu?", evo te moje strane, koju nikako nisam želio da upozna. Jebemu mater.

"Zašto si takav? Prošla je godina dana Filip.", zašto je toliko smirena!?, "I? Šta onda?", ostajem bez argumenata. "Pa ti stvarno nisi normalan, ti si mene ostavio! I nisi se više ni javljao ni ništa! I sad bih ja tebi trebala polagati račune!?", prvi put da je čujem da viče.

"Mrzim to što sam te ostavio! Mrzim!", oči su mi se napunile suzama, dugo nisam plakao. "Ma nemoj? Sad si odjednom promijenio mišljenje?", uzdahnula je, pa nastavila gledati kroz prozor.

"Uvijek sam mrzio to kako sam postupio, ali nisam mogao preći preko toga da mi ne vjeruješ.", promrmljao sam. "Onda ni nemoj, zaustavi se ovdje.", rekla je i ja sam je poslušao.

"Ako me opet sretneš, samo okreni glavu. Nemoj da ovo bude teže nego šta je.", rekla je prije nego što je izašla van iz auta, a ja nisam ništa uspio reći. Zablokirao sam.

***********

Tri dana kasnije

Hana Zara Anić

"Hoćeš da te pokupim sutra prije faksa? Stvarno nije problem.", Dino se nasmiješio. "Ma ne, volim šetati.", rekla sam i on je kimnuo.

"Htio sam te pitati, tko je onaj muškarac od neki dan?", Dino, bolje da nisi pitao. "To mi je bivši.", promrmljala sam. "Niste u dobrim odnosima?", nastavlja on.

"Pa, ne baš.", slegnula sam ramenima, pa s Dinom izašla u dvorište faksa. "Vidimo se sutra?", upitao je. "Da, naravno.", mahnula sam mu, pa krenula svojim putem.

"Ani! Ani!", okrenula sam se oko sebe, tko je sad?

"Ani, tu smo!", nasmiješila sam se, dvoje mojih najdražih ljudi. Točno znaju kad ih trebam.