Mercy | Filip Kostić |

3.

Hana Zara Anić

"Jel ti toplo?", Filip je upitao nakon što smo krenuli i ja sam kimnula. "Ovaj... Gdje si se ti zaputio ovako kasno?", upitala sam. "Išao sam po cigarete.", rekao je, pa ubrzao.

"Koliko godina imaš?", njegovo pitanje me malo zateklo. "120, ti?", "26.", nasmiješio se, moj brat je dvije godine stariji od njega. "Daj upiši adresu na navigaciju.", predao mi je svoj mobitel i ja sam upisala adresu, pa mobitel stavila na postolje iznad radija.

"Jesi gladna možda? Ili žedna?", zašto se on toliko brine? Pa vidi me drugi put u životu. "Nisam, stvarno.", nasmiješila sam se, iako mi je ovo sve čudno, vidi se da je on dobrica.

"Ideš još u školu ili?", nikad dosta pitanja. "Idem na faks, studiram medicinu, a završila sam medicinsku školu.", rekla sam, "Izgledaš puno mlađe, samo da znaš. Mislio sam da imaš oko 18.", "Da, to mi svi kažu."

Skrenuo je u moju ulicu, pa se zaustavio ispred moje kuće, "Eto te. "Hvala ti puno na prijevozu, hoćeš da ti dam za benzin?", upitala sam, a on se počeo smijati. "Bježi doma, ajde.", odmahnuo je glavom, a ja sam izašla van iz auta i mahnula mu.

Ušetala sam u dvorište, a brat je već otvorio ulazna vrata. "Hej mala, tko te dovezao?", upitao je, pa me pustio u kuću. "Prijatelj.", rekla sam, pa skinula čizme i kaput. "Prijatelj? Okej.", brat je otišao u boravak, a ja u kuhinju.

"Sutra dolazi Bella, spavat će ovdje.", viknuo je iz boravka. "Jel' to znači da se moram izgubiti iz kuće ili?", ah, ni prvi ni zadnji put. "Bilo bi poželjno, petak je, idi van!", ja i izlasci, totalno nespojivo.

Ušetala sam u boravak s dve čaše soka i stavila ih na stolić. "Sutra mijenjam tatu na poslu, nemaš brige.", sjela sam pored Maria na kauč. "Onda si do 1 jel'? Hoćeš da dođem po tebe?"

"A kako bi bilo da mi vratiš moj auto?", podigla sam obrvu, "Uf, to bi bilo nemoguće, moj je još na popravku.", odmahnuo je glavom. "Krasno.", uzdahnula sam, pa zgrabila mobitel sa stola.

Vrijeme je za malo opuštanja.

*********

Filip Kostić

"Gdje si ti zapeo?", Ante je upitao čim sam ušao u stan. "Vozio sam onu malu iz kafića kući.", slegnuo sam ramenima, pa skinuo jaknu i tenesice. "Kako to?", Ante se naslonio na zid, pa se podsmijehnuo.

"Pa sreo sam je na putu do auta, a vani je stvarno hladno i kasno je. Mislim da bi se živ pojeo da joj se nešto dogodilo.", prošao sam pored njega i ušetao u svoju sobu.

"Od kad se ti brineš za ženski rod? Ili za bilo koga, uopće?", sjeo je na krevet, koji je to parazit, sad će me ispitivat do jutra. "Ne seri, samo mi je bilo žao cure.", odmahnuo sam glavom, pa se presvukao u trenirku.

"Jooj, gledao sam te kako prolaziš pored 5 cura u 3 ujutro na -10 pa nijednoj nisi ponudio prijevoz.", Ante se počeo smijati. "Izađi van, idem spavati.", legao sam na krevet, a Ante mi nije dao da ugasim svjetlo.

"Idemo sutra u taj kafić, idemo se napit!", evo, ko malo dijete. "Ne seri.", pokrio sam se dekom. "Idemo sigurno! Radi do 1, pa idemo negdje van.", Ante se ustao s kreveta, "Jesi za?"

"Aha, jedva čekam.", promrljao sam, pa napokon ugasio svjetlo i stavio mobitel na punjač.

Ni sam ne znam zašto me toliko zabrinulo to što je Hana bila sama na hladnoći tako kasno navečer. Kada sam je vidio, kao da mi je zasmetalo što je bez ikakve zaštite. Šta se događa? I sada razmišljam o njoj, i o tome koliko je sramežljiva.

Mislim da noćas nema spavanja.

***********

"Jutro!", ušetao sam u boravak, a tamo me dočekala Delia s kavom. "Jutro, pospanko.", nasmiješila se, pa nastavila tipkati po mobitelu.

"Di mi je dečko?", upitao sam, a ona se počela smijati. "Na treningu do 11, znači još sat vremena.", Pogledala je na ogromni bijeli sat na zidu. "Ajde, malo mira.", natočio sam si kave i sjeo pored nje na kauč.

"Ti ne radiš danas?", upitao sam, "Ne, uzela sam si produženi vikend.", slegnula je ramenima, lako tako. "Čujem da si Hanu vozio kući jučer.", Ante je takva baba da je to nenormalno. "A da.", promrmljao sam.

"Sviđa ti se?", "Ma nebi rekao.", iskreno ni ne znam, mlada je to cura. "Zašto ne dopuštaš nikom da dopre do tebe? Znaš, morat ćeš kad-tad srušiti te zidove oko sebe.", kako Ante kaže, Delia je uvijek u pravu, pa tako i sada.

"Ma, dobro mi je ovako.", odmahnuo sam glavom. "Nije Filipe, u zabludi si.", napetost u zraku se može rezati nožem, dva temperamenta u istoj sobi. "Koja promjena energije.", komentirao sam, a Delia se počela smijati.

"Dve škorpaća, nespojivo. Hoću ti samo reći da zaslužuješ ljubav i bilo bi mi žao kada bi propustio ovako dobru priliku."

I meni bi bilo žao, ali ja ne mogu protiv sebe.