Mercy | Filip Kostić |

7.

Filip Kostić

"Još se nije spustila.", Ante mi mjeri temperaturu već peti put u zadnjih tri sata, "Ajme, pusti me na miru.", odmaknuo sam se od njega, pa legao na drugu stranu kauča. Hana je otišla prije dva sata, ali je rekla da će se vratiti.

"A da ga vodimo kod doktora?", Delia je čulčnula ispred mene, pa me opipala po čelu. "A da odjebete malo za promjenu? To je samo prehlada!", preokrenuo sam očima. "Šta ako je gripa?", Ante se primio za glavu.

"U mozgu ti je gripa, majmune.", preokrenuo sam očima, pa uzeo daljinski i prešaltao program. "Filipe, daj popi malo čaja.", Delia je sjela pored mene, "Isuse, popio sam već 6 litri čaja.", uzdahnuo sam, pa oni nisu normalni.

"Stigla sam!", Hana je ušetala u boravak, a ja sam se nasmiješio, "Hvala Bogu! Daj im objasni da me puste na miru!", rekao sam, a Hana me izignorirala, "Jel' se spustila temperatura?", upitala je.

"Nije, sad smo mjerili, 39,5.", Ante je uzdahnuo, "To nikako nije dobro.", Hana mi je rukom sugestirala da se pomaknem, sjela je na kauč i moju glavu stavila u svoje krilo. "Morat ćeš u bolnicu ako se temperatura ubrzo ne spusti.", prošaptala je.

"Dajte ljudi, pa i inače sam podložan povišenoj tjelesnoj temperaturi, nije to ništa.", promrmljao sam, stvarno je tako. Moja normalna tjelesna temperatura je 37,5. "Jel te boli šta?", Hana me podragala po kosi. "Uho malo.", slegnuo sam ramenima.

"Moraš kod doktora, da ti prepiše antibiotik.", češka me po kosi. Nitko me nikada nije češkao po kosi. Pa, ja uživam! "Mhm.", tiho sam promrmljao, pa nastavio uživati u osjećaju.

********

Hana Zara Anić

"Zaspao je.", tiho sam rekla, a Ante je kimnuo, "Del, mi moramo ići, tvoji nas čekaju.", prošaptao je, "Ajme skoro sam zaboravila!", Delia je uzdahnula, "Gdje idete?", upitala sam.

"Idemo kod Delijinih roditelja na večeru.", Ante se ustao s kauča, pa se protegnuo, "Uživajte, gdje da vam ostavim ključ?", bit ću još malo s Filipom, pa idem kući.

"Ako ostaješ, nemoj zaključavati, a ako ideš; ostavi ga ispod vaze pored vrata.", ako ostajem? Zašto bih ostala?, "Ok.", promrmljala sam, nije mi do rasprava zašto i kako.

"Ani, ako se ne vidimo, sretno sutra na ispitu!", Delia me poljubila u obraz i ja san kimnula, ona mi je stvarno predraga. "Vidimo se, Ani.", Ante me podragao po glavi, pa otišao za Delijom u hodnik.

Nakon što su otišli, ja sam se odlučila ustati jer sam u istom položaju već sat i pol. Pažljivo sam pomaknula Filipovu glavu sa svog krila i ustala, pa se protegnula.

Žao mi je Filipa, znam da mu je loše, a pravi se kao da je sve u redu. Ne želi priznati da je trenutno slab.

"Hana? Gdje ideš?", promrmljao je, pa polako otvorio oči i pogledao me. "Idem po sok, trebaš nešto?", upitala sam. "Uho me boli, sve jače i jače.", glas mu je pukao usred rečenice, stvarno ga boli. "Hoćeš da idemo na hitnu?", sjela sam pored njega i pažljivo ga podragala po glavi.

"A tko će me voziti?", uzdahnuo je, pa se lagano podigao u sjedeći položaj. "Pa ja, imam vozačku, idemo ajde.", rekla sam i ustala se s kauča, pa mu donjela jaknu i tenesice iz hodnika.

"Kako me boli.", mrmljao je dok je navlačio tenesice, silno mi ga je žao. Izvadila sam mobitel iz džepa i nazvala kolegicu iz bolnice u kojoj počinjem raditi za mjesec dana, "Ani, slušam."

"Hej, prijatelj mi se žali na bol u uhu, tko je dežuran na hitnom prijemu?", upitala sam, "Ja sam dežurna, dođi što prije! Vidimo se.", "Može, hvala ti Nata.", rekla sam i prekinula poziv.

Filip se ustao s kauča i navukao jaknu, pa mi predao ključeve od auta. Izašli smo van iz kuće i ja sam zaključala vrata, pa ključ stavila ispod vaze, u slučaju da se zadržimo na hitnoj.

Ušli smo u auto i ja sam ga upalila, pa ubacila u prvu i izašla na cestu, "Jel ti bar malo bolje?, "Nije, ovo je baš pulsirajuća bol.", promrmljao je, pa nastavio držati ruku na uhu, jadan.

Ubrzala sam i podragala Filipa po ruci, stvarno mi ga je žao. Osjećam se kao da i mene boli.

"Hana, ne želim ostati u bolnici.", prošaptao je, "Ma nećeš.", pobrinut ću se za to da ne ostane, a mogao bi zbog visoke temperature.

Nakon par minuta, parkirala sam se ispred bolnice i pomogla Filipu da izađe van iz auta, sav se ukočio koliko ga boli.

Otvorila sam vrata hitnog prijema i uvela ga unutra, "Ani! Dođite ovdje!", Natalia je otvorila vrata ordinacije i uvela nas unutra preko reda.

"Ja sam Natalia.", posjela je Filipa na stolac, "F-Filip.", promucao je, pa zagrizao usnu od boli. "Sad će te doktorica pregledati.", rekla je i on je lagano kimnuo. Natalia je izašla van iz ordinacije, valjda ide po doktoricu.

"Hana..", Filip je pogledao oko sebe, "Tu sam, tu sam.", čučnula sam ispred njega i podragala ga po licu, blijed je kao krpa.

"Večer!", doktorica je ušetala unutra, "Hana, dušo! Šta ćeš ti ovdje?", podigla sam pogled i ugledala tatinu curu, Camillu. Nisam znala da radi u ovoj bolnici, nismo baš bliske. "Hej! Nisam znala da radiš ovdje.", ustala sam se i ona me zagrlila, "Nismo se dugo vidjele, to ti je dečko?", što reći sada? Ako kažem da, imat će puno bolji tretman, ali ću nakon ove večeri vjerojatno imati razgovor s tatom.

"Da.", rekla sam, a šta sad? Samo da njemu bude bolje. "Dobro, zlato, makni ruku s uha.", nježno je maknula Filipovu ruku i pregledala mu uho dok je on jaukao. "Joj, ovo je malo zeznuto. Pukao mu je bubnjić, morat ću mu isprati uho i bit će na jakim antibioticima i tabletama protiv bolova.", rekla je, pa uzela špricu u ruke.

"Micek, ovo će boljeti, neću te lagati. Ali moraš izdržati.", očistila mu je uho, a on se stvarno dobro držao. Nije ni glasa pustio. Stavila mu je gazu u uho i prepisala antibiotike.

"Neka miruje sljedeća 3 dana.", rekla je i ja sam kimnula, ma neće se ni pomaknuti! "Hvala ti puno Camilla, idemo Fićica.", pomogla sam mu da se ustane i on je zahvalio Camilli.

"Jako zgodan dečko, čuvaj ga.", Camilla mi je šapnula i ja sam kimnula, pa izvela Filipa van iz ordinacije.

"Idemo kući."

**************

Hvala na čitanju 😁

•LalaIvanov