Mercy | Filip Kostić |

24.

Filip Kostić

Tjedan dana kasnije

"Daj, ne maltretiraj me.", izvadio sam sir iz kolica, pa ga vratio natrag na policu. "Filip, moraš se hraniti zdravo!", kaže Ante. "Hranit ću se kako ja hoću, daj mi reci, zašto si ti ovdje zapravo?", preokrenuo sam očima, pa nastavio gurati kolica.

"Pa, da te izvedem na pravi put.", ima osmijeh od uha do uha, a ja bi ga najradije išamarao. Uzdahnuo sam, pa uzeo još što mi treba.

Krenuo sam po pastu za zube, a Ante se odjednom stvorio ispred kolica i zaustavio me, "Filip! Filip.. trebaš sigurno i gel za tuširanje, jelda?", pokušao je okrenuti kolica i odvesti me na drugi kraj dućana.

"Ne, ne trebam. Šta je tebi?", zbunjeno sam ga pogledao, pa ga probao zaobiću kolicima. "Ma trebaš! Znam ja jedan predobar. Ozbiljno.", opet ne okreće kolica.

"Dobro idem prvo po pastu.", rekao sam, a on me opet zaustavio. "Ma daj ajde, gelovi su nam bliže!", natjerao me da ga pogledam. To jest, gdje god da pogledam, evo njega.

"Dobro, šta izvodiš ti?", uzdahnuo sam, nije mi do igrica. "Ja? Ništa! Samo stvarno želim da kupiš taj novi super gel.", nervozno se nasmiješio. "Aha, sad mi je jasno.", ugledao sam Hanu. Ovdje je.

"Znaš, mogao si samo lijepo reći da je ovdje.", odmahnuo sam glavom, pa krenuo po prokletu pastu. Jebao ga gel za tuširanje. "Filip, oprosti. Mislio sam da ćeš nešto loše napraviti.", rekao je spuštene glave.

"A čuj, i ja bih to mislio na tvom mjestu.", slegnuo sam ramenima, pa uhvatio Hanin pogled. "Hej!", mahnuo sam joj, pa uzeo pastu s police. "Hej!", nasmiješila se, pa nastavila svojim putem.

"Vi ste si kao odjednom dobri?", Ante je podigao obrvu. "Dovoljno dobri da se pozdravimo.", rekao sam, nismo ni razgovarali od one večeri, ali nisam baš ni djubre da je ne pozdravim.

"Oprosti što sam sumnjao u tebe."

"Nema veze, s potpunim pravom si sumnjao."

***********

Hana Zara Anić

"Hej! Tebe znam!", muškarac za stolom preko puta mene se nasmiješio. "Ovaj, da.", počela sam se smijati, a on je sjeo samnom za stol.

"Da se službeno upoznamo, ja sam Luka.", pružio je ruku, "Hana Zara, drago mi je.", nakon što smo se rukovali, ugasila sam laptop i spremila ga u torbu.

"Kako si? Mislim na ono šta je bilo neku večer.", upitao je, "Pa dobro, i dalje razmišljam o svemu tome.", slegnula sam ramenima, pa otpila gutljaj kave.

"Fićo nije loš dečko znaš, samo je malo pogubljen.", uzdahnuo je. "Da, valjda. Vi igrate za isti klub, pretpostavljam?", nasmiješila sam se.

"Igrali smo do nedavno, ja sada igram za Real Madrid. Ovdje sam zbog Mijatovog rođendana, trebao sam se vratiti još jučer, ali ne idem dok se Filip ne sredi.", lijepo je imati takve prijatelje. "Aha, razumijem.", kimnula sam.

"Jesi, ovaj, razmišljala da ga nazoveš ili nešto? Bilo bi mu drago.", Luka je zagrizao usnu. "Mislim da mi je to palo na pamet već sto puta, ali to bi samo pogoršalo stvari.", uzdahnula sam.

"Ne želim se miješati, ali stalo mi je do njega. Jako. Takav prijatelj se rijetko pronalazi. Možeš li mu bar poslati poruku?", upitao je. "Razmislit ću o tome.", nasmiješila sam se.

"Divna si, stvarno. Nije ni čudo što je Filip toliko lud za tobom!", Luka je uzbuđen kao malo dijete. "Lud zamnom? Rekao je to?", podigla sam obrvu. "Ma nije rekao, ali on ne trči za nikim, pogotovo ne za curom! Znam ja da je on lud za tobom, vidio sam kako te gleda.", ovo je toliko lijepo za čuti, ali mi u isto vrijeme zvuči totalno nerealno.

"Lijepo.", promrmljala sam, "Znam da ti je teško vjerovati u to, jer te ostavio. Ali, vjeruj meni, ja ga jako dobro poznajem.", nasmiješio se.

"Ajde, vjerovat ću ti."

************

Filip Kostić

"Daj, gubi se van!", rekao sam Anti, već šesti put. "Pa kako me možeš tako tjerati?", izbacio je donju usnicu. "Ante, ja ne trebam dadilju. Idi ševi curu ili nešto, mene si već dosta danas jebao u mozak.", uzdahnuo sam, pa po cijele dane je samnom! I to samo zato da se uvjeri da neću nazvat Hanu.

"Dobro, idem! A ti nemoj biti puno na mobitelu!", rekao je, a ja sam se ustao kako bih ga ispratio. "Ajde, ljubi Deliju, i molim te, al molim te nemoj me zvati sljedeća tri dana!", lijepo sam zamolio, a on se počeo smijati.

"Znaš da je to nemoguće! Pusa!", izašao je van iz stana, a ja sam odahnuo. Napokon, hvala ti Bože.

Krenuo sam prema kauču, pa čuo zvono na vratima, pa ja ću njega ubit! Zaletio sam se na vrata i bijesno ih otvorio.

"H-Hana?", promucao sam, nju ni u snu nisam očekivao. "Hej, ovaj, jesi zauzet?", zagrizla je usnu. "Ne, nisam. Uđi.", pomaknuo sam se kako bih je pustio u stan. Zatvorio sam vrata, pa je uveo u dnevni boravak.

"Sjedni slobodno, hoćeš pit šta?", upitao sam, a ona je odmahnula glavom. "Želim samo razgovarati s tobom, bit ću brza.", uzdahnula je. "Ne moraš biti brza, osim ako ti se negdje ne žuri.", nasmiješio sam se.

"Ne želim ti dugo smetati, stvarno. Želim ti samo reći da mi je žao što je sve onako završilo neku večer, možda je trebalo biti drugačije. I stvarno mi je bilo drago danas kada si me pozdravio, mislila sam da ćeš samo okrenuti glavu i praviti se kao da me ne vidiš. Sve u svemu, žao mi je što se sve odigralo na ružan način, i naš prekid i taj ponovni susret...", zastala je.

"Hana, ja znam da sam ispao djubre, ali ja to nisam. Napravio sam najveću pogrešku u životu i žao mi je. Ali nisam pokvaren i uvijek ću te pozdraviti i šta god trebaš tu sam."

"A, ako trebam tebe, šta onda?", podigla je pogled.

"I za to sam tu. Ako me hoćeš iskoristiti, samo reci! Neću ja nikom reći.", našalio sam se, a ona se počela smijati.

"Stvarno nam je bio dobar seks.", zamislila se. "Da dobar..", uzdahnuo sam. "Koje smo mi budale, moglo nam je biti lijepo." naslonila se na kauč.

"A da.. hoćeš pivu? Meni stvarno treba jedna.", ustao sam se s kauča. "Pa, može.", nasmiješila se. Otišao sam u kuhinju i uzeo dve pive iz frižidera, pa se vratio u boravak.

"Izvoliš.", predao sam joj pivu i sjeo pored nje. "Sjećaš se kad si bio bolestan? Toliko si se htio maziti.", smijala se sama sebi. "Pa ja se i inače stvarno volim maziti!", rekao sam.

"Mazo, sjećaš se kupnje poklona? Kako si samo bio ljut!", opet se ona meni smije. "Pa normalno, kad si neodlučna. Koza.", otpio sam gutljaj pive.

"Zašto smo mi dvoje toliko sjebani?", upitala je.

"A-ah, nismo mi sjebani, nego svijet oko nas.", slegnuo sam ramenima, pa nisam se rodio ovakav. Ljudi su to napravili od mene.

"Nisam planirala ovako provesti večer.", pogledala me, "Kako to misliš?", "Pa, s bivšim dečkom, na njegovom kauču, pijem pivu i pričam o prošlosti.", nasmiješila se.

"Ma, nama je bolje nego ostalima, vjeruj mi.", ode piva, a jebote. "Ja idem po još jednu.", rekao sam, a Hana je popila svoju na eks, pa mi predala limenku.

"Može i meni.", ajde, naše prvo pijanstvo, baš krasno. Donio sam još dve pive, pa nas pokrio dekom i upalio televizor.

"Znaš, bio si mi najbolji. U svemu, čak i u svađama!", rekla je, "Oho, znači najbolje sam šev- ovaj, vodio ljubav s tobom?", zagrizao sam usnu.

"I to da.", nazdravili smo s pivama, pa otpili gutljaj. "Možda bolje funkcioniramo kao prijatelji, nego kao ljubavnici. Šta ti misliš o tome?", podigla je obrvu.

"Pa čuj, s obzirom na to da te zamišljam golu svaki put kad te vidim, ne znam baš.", rekao sam,  a ona se počela smijati.

Ustala se s kauča, pa se počela skidati.

"Šta radiš, budalo?", prasnuo sam u smijeh.

"Pa, da ne moraš zamišljati!"