Mercy | Filip Kostić |

16.

Filip Kostić

"Ne može to.", Hana mi je otela kuglicu iz ruke, "Zašto!? Pa srebrna je!", ljutim se ja, a ona me ignorira. "Ne uklapa se u sve ostalo.", odmahnula glavom je glavom.

"Savjetujem ti da odustaneš, vidiš da su se ona i Delia urotile protiv nas.", Ante me potapšao po ramenu, a ja sam izbacio donju usnicu. Iako inače ne kitim bor, stvarno sam ga htio okititi s Hanom.

"Jel može ova?", izvukao sam kuglicu iz kutije. "Može.", Hana se nasmiješila, a ja sam napokon stavio kuglicu na bor. Nakon dugo vremena.

"Evo i poklona!", Delia je uredno složila poklone ispod bora. "Hana i tvoji su tu!", rekla je, a Hana je kimnula. Ja sam otišao u sobu i iz ormara izvadio poklone, pa se vratio u boravak.

"Čekaj, ti si stvarno bio u kupnji poklona?", da mi je slikati Antinu facu. "Pa da, budalo!", preokrenuo sam očima, pa stavio poklone pod bor. "Filip, dođi malo.", Hana me pozvala u kuhinju.

"Da?", nasmiješio sam se, "Pita tata hoćemo li sutra doći na ručak.", pogledala me. "Da, naravno! Veselim se!", kratko sam je poljubio. "Ozbiljno?", podigla je obrve. "Da.", kimnuo sam, pa je opet poljubio. Ovaj puta malo duže.

"Filip, kad se vraćaš u Njemačku?", tiho je upitala, a ja sam uzdahnuo, "Nemoj razmišljati o tome.", promrmljao sam, pa je zagrlio. "Ne želim da odeš.", čvrsto me stisnula. "Ni ja, ali moram.", poljubio sam je u kosu, a šta da radim? Moram se vratiti, kad tad. Mogu se izvući s bolovanjem još koji mjesec, ali onda će mi biti još teže otići.

***********

Hana Zara Anić

"On uvijek ide prvi spavati, a spava najduže. Nevjerojatno.", Ante je prokomentirao čim je Filip otišao u krevet, a Delia i ja smo prasnule u smijeh.

"Jel vas mogu nešto pitati?", zagrizla sam usnu, "Naravno da možeš.", Ante se nasmiješio i ja sam kimnula, pa sjela pored njih na kauč. "Što se dogodilo Filipu da je tako hladan i nezainteresiran? U životu nisam upoznala takvog nekog. Mislim, pokaže on meni da mu je stalo, ali rijetko.", uzdahnula sam.

"Pa, ovaj, Filip baš i nije bio mažen i pažen u životu. Znaš, sve je morao sam, pa se ja ni ne čudim kada mi neda da mu pomognem. Navikao je da može računati samo na sebe. Mislim, bio je on puno normalniji prije nego šta je tata umro, od tada se povukao u sebe. Mama mu i nije baš neki zgoditak, pa mu i nije baš puno pomogla da preboli smrt oca, kojeg je volio najviše na svijetu. U to vrijeme kada je tata otišao, imao je curu, no ona ga je ostavila, jer kaže; nije ga mogla gledati takvog, jadnog. Poslje te je bila još jedna, koja ga je prevarila. Tada je odlučio da ne želi više ničiju ljubav ni pažnju. Uglavnom, ovo je samo mali dio onoga šta je Filip sve prošao u životu, ali garantiram ti da kada se on opusti s tobom, dobit ćeš svu ljubav svijeta.", pažljivo sam slušala Antu, koji je naravno, sve pričao u rukavicama. Ne čudi me to, pokušava ne izdati povjerenje svojeg najboljeg prijatelja. "Hvala ti, sad mi je malo jasnije.", nasmiješila sam se.

"I još nešto, nemoj se pretjerano svađati s njim. Ima tu tendenciju da se potpuno isključi tokom svađe, možeš pričat do jutra, džabe. I nakon par svađa, puknut će i izgovorit ti svašta, te otići. I neće se vratiti, jer on stvarno nema živaca za gluposti.", ajme, pa u vezi uvijek im svađa i problema! "Pa svađe su normalna stvar.", rekla sam.

"Jesu da, ali ako imaš argumente... realne argumente. Ako nemaš, on popizdi.", Ante je slegnuo ramenima. "Ja sam 100 puta progutao govno i ispričao mu se, jer taj može tjerat inat dovijeka."

"Primljeno na znanje."