Mercy | Filip Kostić |

11.

Filip Kostić

"Htio sam.", prošaptao sam nakon par trenutaka, "Zašto nisi?", podigla je glavu kako bi me pogledala.

"Ne znam.", uzdahnuo sam, a ona se počela smijati, "Pa poljubi me, Filip!", podragala me po licu, a ja sam je pogledao.

"Stvarno želiš to?", upitao sam, pa je privukao još bliže k sebi i čvrsto je stisnuo za struk. "D-da.", promucala je, a ja sam spustio svoje usne na njene. Ljudi moji, koji je to vatromet.

Njezin dlan se odmarao na mom licu, a ja sam se popeo na nju. Ovo između nas ide toliko prirodno, da je to nevjerojatno.

"Filip?", prošaptala je između poljubaca, "Mhm?", "Stani.", rekla je, a ja sam momentalno stao. "Jesam nešto krivo napravio?", upitao sam, pa duboko udahnuo. "Nisi, ali budeš ako ne staneš.", počela se tiho smijati. Aha, sad mi je jasno.

"Oprosti, zanio sam se.", legao sam na svoju stranu kreveta i uzdahnuo, jel ovo sad bilo krivo? "Zašto si pobjegao?", naslonila se na moje rame. "Mislim da ne bi trebali više ovo ponoviti i mislim da više nebi trebala spavati ovdje.", rekao sam. Zašto? Ne znam.

"M-molim? Šta ne valja?", podigla se u sjedeći položaj, "Povrijedit ću te. Mislim da se nebi trebali više ni vidjeti.", ja i dalje pričam, a ništa što izlazi iz mojih usta nije istinito.

"Hoćeš da odmah odem?", rekla je suznih očiju, "Ne.", zaklopio sam oči, stvarno ne želim da ode. Ma ne želim ništa od ovoga šta sam izgovorio, ali tako je bolje!

"Nisi mi jasan.", počela je plakati,  a ja ne znam šta da radim, "Hana, nemoj, daj.", zagrlio sam je, a ona i dalje plače. "Oprosti, oprosti.", mrmljala je, a ništa zapravo nije kriva.

"Nemoj plakati, molim te.", sad se i meni plače, pokrio sam je, pa je opet čvrsto zagrlio. Tako smo i zaspali, ali bojim se jutra.

**********

Hana Zara Anić

Probudila pa se izvukla iz Filipovog stiska i otišla u kupaonicu. Obavila sam jutarnju higijenu, pa ušla u kuhinju i skuhala kavu. Još uvijek sam pod dojmom jučerašnjeg poljupca i Filipove reakcije.

Šta sada? Hoćemo li se družiti ili ne? I zašto je uopće onako reagirao? Znam da mu se svidjelo, i prvi put u životu sam osjetila nečiju iskrenu emociju u poljupcu. Toliko toga mi je rekao, sve svoje probleme i strahove, a sve to kroz jedan poljubac.

"Jutro.", pospano je ušetao u kuhinju i sjeo za stol, pa si natočio kave. "Jesi se naspavao?", upitala sam, pa spustila mobitel na stol. "Jesam.", promrmljao je.

"Ja ću ići kroz pola sata, da stignem kupiti poklone.", rekla sam, kao da je to njemu bitno. "Pa, zar ne idem ja s tobom?", zbunjeno me pogledao.

"Rekao si jučer...", "Znam što sam rekao, ali rekao sam to u afektu. Misliš li da bih ja izdržao da te ne vidim?", nasmiješio se.

"Zašto si tako reagirao? Neće se to više ponoviti ako ne želiš.", spustila sam pogled, "Hana, ja ni sam ne znam što želim, iskreno. I ne znam zašto sam onako reagirao, sviđao mi se svaki trenutak tok poljupca.", rukama je protrljao lice.

"Zaboljele su me tvoje riječi, znaš.", uzdahnula sam, "Vjerojatno će te zaboljet još puno moji riječi, jer nekad ni ja sam ne znam što govorim i poslje mi bude žao. Možda ti Ante može reći više o tome. To mi je mana.", naglasio je riječ, "mana".

Čini mi se kao da je on opsjednut svojim manama, on zapravo ni ne vidi svoje vrline. "Mi smo stvarno totalna suprotnost.", počela sam se smijati, baš me zanima kako bi mi funkcionirali da smo skupa.

"Jesmo, bome."

**********

Kratki nastavak jer mi se užasno spava, a sutra je novi radni dan, pa se moram odmoriti.

Komentari? 😀

•LalaIvanov