Mercy | Filip Kostić |

2.

Filip Kostić

"Idem platiti." ustao sam se od stola i krenuo za šank, "Može račun?", nalaktio sam se na šank. "Evo sekundu, Hani dođi!", tata se nasmiješio, pa otišao odnijeti piće. Hana je došla za šank i naplatila mi.

"Znaš one cure?", upitao sam, a ona je podigla pogled. "Znam, ali nismo baš u dobrim odnosima.", nervozno se nasmiješila. "Nemoj ih slušati, bolja si od njih.", namignuo sam joj i ona je kimnula.

"Idemo?", Ante i Delia su se stvorili pored mene. "Da, da. Bok Hana!", rekao sam i ona mi je mahnula, izašli smo van iz kafića i zaputili se prema autu.

"Cura izgleda vrlo mlado.", Delia je komentirala. "Da, slažem se. Nema više od 18.", Ante se nadovezao, pa me pogledao, "Šta ti misliš?", "Ništa, valjda ste u pravu.", slegnuo sam ramenima, ako su u pravu, cura je i više nego zrela za svoje godine. Lijepo se razgovara.

"Fićo, ja sam sutra na treningu od 8 do 12, a Del je na poslu do 15. Hoćeš doći do arene kada te nazovem?", Ante je upitao. "Može, nije problem.", rekao sam, samo se nadam da ću se probuditi do tada.

"Upoznat ću te sa suigračima, ako želiš. Uvijek idemo u kafić pokraj poslije treninga.", Ante je rekao i ja sam kimnuo, neće mi škoditi još poznatih ljudi.

"Hej, čekajte!", okrenuo sam se i vidio Hanu kako trči prema nama, "Hej, šta je bilo?", Ante ju je zbunjeno pogledao. "Gospodine, zaboravili ste mobitel.", prišla mi je i predala ni mobitel. Gospodine? Šta ja stvarno izgledam tako staro?

"Hvala ti, mislio sam da sam ga uzeo.", nasmiješio sam se. "Ma, nema problema. Dođite nam opet.", krenula je natrag prema kafiću, ali ju je Ante zaustavio. "Ja sam Ante, drago mi je i hvala ti što si mom prijatelju vratila mobitel."

"Hana, ma nema na čemu.", nasmiješila se, pa se rukovala s Antom. "To je kafić od tvoga tate, ako se ne varam?", daj Ante, prestani. Šta će si cura misliti?

"Da, otvorio ga je kada smo se doselili prije dvije godine.", rekla je, "Kafić je za svaku pohvalu, sigurno ćemo navratiti još koji put.", Ante se nasmiješio, a Hana nam je mahnula, pa otišla.

"Vidiš, nije tako teško upoznati se s nekim.", Ante je promrmljao čim smo sjeli u auto. "Ja stvarno ne razumijem zašto bih se ja trebao upoznati s njom.", upalio sam auto, pa ubacio u prvu i izašao s parkinga. "Ponašao si se zaštitnički prema njoj.", Ante, ne seri, mislim si.

"Samo sam joj rekao da se ne obazire na budale.", slegnuo sam ramenima. "Ne može se doprijeti do tebe.", Ante je uzdahnuo, ma može, ali za to treba vremena.

***********

"Evo mog Filipa!", Ante se ustao od stola kada sam ušao u kafić pored arene. Nasmiješio sam se, a on me upoznao sa svojim suigračima. "Čuo sam za tebe, nema zajebancije s tobom. Onog lika si skoro ubio!", Rade je rekao sa smiješkom.

"Ovaj, da.", nervozno sam se nasmiješio, i naravno, odmah se sjetio suspenzije. "Jel ti se sviđa Italija?", ok, Rade je komunikativan. "Pa, lijepo je.", slegnuo sam ramenima, pa naručio kavu. "A zašto nisi ostao u Frankfurtu?", upitao me neki dečko kojem sam zaboravio ime. "Obećao sam Adiju da ću otići kući, kao da se malo smirim. Ali ne mogu otići kući, pa sam došao kod Antiše.", rekao sam, a šta mogu? Ako me Adi vidi na ulicama Frankfurtu, ubit će me.

"Zašto ste se ti i onaj lik posvađali na terenu uopće?", upitao je bezimeni. "Ozlijedio je Mijata, pa mu počeo nešto psovati. Uglavnom, svašta mu je izgovorio i ja sam poludio, pa ga pitao u čem je problem. I eto, kada je rekao u čem je problem, ja sam ga malo ispljuskao.", zahvalio sam se konobarici na kavi i odmah otpio gutljaj.

"Bome si hrabar.", Rade je odmahnuo glavom smijući se. "Dečki, htio sam vas pitati nešto. Jučer smo upoznali jednu malu u kafiću koji se zove 'La Famiglia', znali netko nešto o njoj? Zove se Hana.", Ante je upitao svoje suigrače. "Ona je Markova kći, od gazde jel', ja je znam jer joj je moja draga davala instrukcije prije godinu dana.", Alessio je dobacio. Instrukcije? Znači da je stvarno mlada.

"Zašto pitaš?", Alessio ga je zbunjeno pogledao. "Ma bezveze, cura je skroz simpatična.", Ante je slegnuo ramenima, a ja sam ga prostrijeljio pogledom. Ja da želim nešto znati o Hani, već bi saznao. Ali ne želim, nisam došao ovdje ganjati neku djevojku koju sam vidio jedanput u životu.

"Filip, imaš li ti curu?", Rade je upitao. "Nemam.", odgovorio sam, pa popio kavu do kraja. "Čitao sam nešto za nekog modela, kako se zvala... Ne sjećam se, ali uglavnom pisalo je da ste zajedno.", Rade je slegnuo ramenima.

"Nismo, i ne znam o kome pričaš.", počeo sam se smijati, stvarno ne znam. "Ne laže, stvarno. U zadnjih dvije godine ga nisam vidio sa ženskim rodom.", Ante me opravdao.

Makar nije trebao, ja nemam šta skrivati.

*********

Hana Zara Anić

"Tata, ja idem!", viknula sam, a tata mi je mahnuo, "Vidimo se kući!", rekao je i ja sam kimnula, pa izašla van iz kafića.

Svaki dan mi je isti, odem na faks, pa dođem pomoći tati u kafić i onda idem kući. I znate šta? Nebih apsolutno ništa promijenila.

Grad je osvjetljen raznoraznim ukrasima, i lampicama, i stvarno je predivno. Okrenula sam se oko sebe i vidjela dva para zaljubljenih koji su uživali u noćnim svijetlima Milana.

Rođena sam u Zagrebu, i ne mogu reći da mi moj grad ne fali. Ali mislim da je Milano dostojna zamjena. Tata, stariji brat i ja smo se doselili ovdje prije dvije godine, kada je mama preminula.

Tati više nije išao posao u Zagrebu, pa jednostavno nije vidio drugi izlaz. Mama je preminula od raka pluća, koji je već bio u završnom stadiju. Nisu ga otkrili na vrijeme.

I mama mi fali, ali nažalost, ja je ne mogu vratiti, ali mogu reći da imam sreće što imam najboljeg brata i tatu na svijetu. Brat je stariji od mene 8 godina i nikada se nismo svađali, mi smo doslovno najbolji prijatelji.

"Hej, pazi!", sudarila sam se sa muškarcem, kojem je od udarca ispao mobitel iz ruke. "Ajme, oprostite!", kleknula sam i podigla mobitel s poda, pa pogledala muškarca u oči. "Hej! Pa ti si cura iz kafića.", crnokosi muškarac od jučer se široko osmijehnuo. "Da, ovaj, oprostite još jednom. Malo sam se zamislila, valjda se mobitel nije razbio.", nervozno sam se nasmiješila, pa mu predala mobitel.

"Ma, jebeš mobitel.", uzvratio je osmijeh, pa pogledao na sat. "Zašto si vani ovako kasno? Zar te nije strah?", upitao je. "Ma nije, do sada se još ništa nije dogodilo.", odmahnula sam glavom, "Jel imaš još puno do kuće?", tražio je moj pogled, naspram mene on je neboder.

"Pa, kojih 20 minuta hoda.", prošla sam rukom kroz kosu, pa namjestila šal. "Ma daj, pa odvest ću te ja kući! Auto mi je tamo.", pokazao je na jedini auto na gradskom parkiralištu. "Ovaj, radije nebih.", pogledala sam oko sebe.

"Nemaš se čega bojati, stvarno. Daj, ako te ne odvezem kući brinut ću se cijelu noć!", nasmiješio se, onako toplo. Kao da mi daje doznanja da sam s njim sigurna. "Nisi mi rekao ni svoje ime."

"Joj, baš sam budala, oprosti. Ja sam Filip.", ispružio je ruku, "Hana Zara.", rukovali smo se, ima dosta veću ruku od moje. "Ideš?", krenuo je ispred mene i ja sam kimnula, inače nebih nikada na ovako nešto pristala, ali on mi ulijeva sigurnost i povjerenje.

Zašto? Ne znam.

***********

Kako Vam se sviđa?

•LalaIvanov