Mercy | Filip Kostić |

8.

Hana Zara Anić

"Ajde lezi.", pomogla sam Filipu da legne u krevet i dala mu da popije antibotik. Uzeli smo ga u ljekarni na povratku kući. Pokrila sam ga, pa mu izmjerila temperaturu koja je još uvijek visoka.

Nazvala sam Antu i sve mu ispričala, htio se odmah vratiti doma, ali ja sam rekla da nema potrebe. Vidi se da oni stvarno vole Filipa i brinu se o njemu.

"Ostat ćeš, zar ne?", Filip je upitao zatvorenih očiju, "Pa ne znam, moram rano krenuti.", promrmljala sam. "Ostani, odvest ću te ja ujutro.", rekao je.

"Ma nema šanse, bolestan si i moraš ležati.", odmahnula sam glavom. "Hej, društvo.", Delia i Ante su ušetali u sobu. "Hej.", nasmiješila sam se, pa dala Filipu kapljice za nos.

"Kako si?", Ante je sjeo na krevet, "Jebeno.", Filip je promrmljao nakon što je nakapao nos. "Ani, ostaješ? Hoćeš da vam dam još koju deku?", Delia je upitala. "Ne znam hoću li ostati, moram krenuti u 7.", uzdahnula sam, ma nije uopće to šta se ja moram rano ustati, već nikada nisam spavala s nekim muškarcem u istom krevetu.

"Ma uzmi Filipov auto ujutro, ajde, donjet ću još koju deku iz naše sobe.", Delia je nestala, a ja sam zagrizla usnu. Izgleda da se ne mogu izvući iz ovoga. "Ako mu bude loše, probudi nas.", Ante je rekao i ja sam kimnula, pa podragala Filipa po licu. On je već u nekom polusnu.

"Evo deke i evo ti pidžamica." Delia mi je predala stvari, pa me poljubila u obrah, "Hvala što si ga odvela na hitnu, i što se brineš o njemu. Puno nam znači.", "Ma bez brige.", nasmiješila sam se, "Laku noć!", Delia je izašla van iz sobe, a ja sam se na brzinu presvukla, pa legla u krevet.

"Hana? Jel' ti hladno?", Filip se okrenuo prema meni, "Nije, ne brini.", nasmiješila sam se, pa nariktala budilicu za ujutro. "Laku noć.", prošaptao je, "Laku noć Fićica."

***********

"Filip?", probudila sam se usred noći i pogledala oko sebe, od Filipa ni traga! Ustala sam se iz kreveta i izašla van iz sobe, pa pretražila cijelu kuću.

"Hej.", Filip je ušetao u kuću, pa skinuo jaknu, "Pa gdje si bio!?", duboko sam udahnula, stvarno sam se zabrinula. "Očistio sam ti stakla na autu, da ne moraš ti ujutro. I upalio sam malo grijanje, idemo spavati, dižeš se za sat i pol.", rekao je i otišao u sobu, a ja sam krenula za njim.

"Pa ti nisi normalan! Imap temperaturu i tešku upalu uha, ne smiješ biti na hladnoći.", rekla sam, pa legla u krevet. "Ma bio sam vani samo 15-tak minuta, nisam htio da se mučiš ujutro.", slegnuo je ramenima, pa se pokrio dekom. Za nekog ko djeluje kao da ga baš briga za sve, ovo je stvarno lijepa gesta.

"Molim te, budi u krevetu od sad pa nadalje.", uzdahnula sam, "Dobro, dobro.", promrmljao je, pa se okrenuo na drugu stranu. Drag mi je, stvarno mi je drag. Ali ga nikako ne mogu pročitati. Toliko je hladan i bezbrižan, nikada nisam upoznala nekog takvog.

Ima on svjetlih trenutaka, ali su rijetki i kratki. Baš me zanima, kakvu traumu ima? I zašto se toliko vezao za mene? Znamo se samo par dana, a htio je da ostanem noćaš s njim.

Iako ne pokazuje baš neke simpatije prema meni, osjećam da se nešto događa. Osjećam da me želi blizu.

Joj, poludjet ću.