Mercy | Filip Kostić |

23.

Hana Zara Anić

"Molim te, budi brz, hladno mi je.", izašla sam van iz zgrade u pidžami i jakni, pa stala pred Filipa. On se nasmiješio, pa me čvrsto primio i poljubio.

"Filip, šta radiš!?", odmaknula sam se od njega, ne mogu ja to opet preživljavati. "Nemoj me odbijati, molim te.", uhvatio me za struk i privukao bliže k sebi.

"I ti si mene odbijao.", prošaptala sam, lijep je osjećaj biti ponovno u njegovom zagrljaju. "Žao mi je, stvarno mi je žao.", opet me poljubio, ali ovaj puta nježnije.

"Filip, pio si.", uzdahnula sam, "Bio sam na Mijatovom rođendanu.", slegnuo je ramenima, pa me zagrlio. "Nemoj mi ovo raditi, Filip.", počela sam plakati, previše emocija sam čuvala predugo u sebi.

"Žao mi je, stvarno mi je žao.", poljubio me u kosu, pa me obgrlio svojom jaknom jer sam se počela tresti. "Želim biti s tobom, i samo s tobom.", rekao je.

"Ne mogu Filip. Ne opet.", odmahnula sam glavom, pa se pokušala izvući iz njegovog stiska. "Neću opet otići, obećajem.", uhvatio me za lice, kako bih ga pogledala u oči.

"Ne mogu.", prošaptala sam, a on mi je obrisao suze. "Hana, molim te.", mrmljao je. "Idi kući.", odmaknula sam ga od sebe. "Hana, nemoj mi ovo raditi!", podigao je ton, a ja sam se lecnula.

"Idi kući!", krenula sam prema zgradi, ali Filip me zaustavio. "Neću te opet izgubiti!", sad se već i dere.

"Filip, pusti je!", čula sam Antu, hvala Bogu. "Ne!", Filip je jače stisnuo moju ruku, a ja sam jauknula. "Filip.", Ante je izvukao moju ruku iz njegovog stiska.

"Idemo kući, Fićo.", Ante je stao ispred mene, pa pokušao urazumiti Filipa. "Ne! Ne želim bez nje!", pukao mu je glas usred rečenice, Isuse ne, ako se on rasplače, ja ću se slomiti.

"Filip, smiri se.", Mijat je dotrčao do nas, a s njim i neki muškarac kojeg ne poznajem. "Jesi dobro?", Mijat je upitao i ja sam kimnula.

"Ne, Hana! Molim te!", Ante je čvrsto držao Filipa za nadlakticu, dok je Mijat provjeravao moju ruku. Filip mi je podario poveću masnicu. "Filip, dosta je bilo.", nepoznati muškarac je uhvatio Filipa za glavu i okrenuo ga prema sebi.

"Luka, ti me razumiješ. Ne želim ići!", plače, Filip plače. "Razumijem te, ali sada nije ni vrijeme ni mjesto.", Luka je rekao, a Filip je uzdahnuo.

"Odvezi ga kući.", Ante je rekao i Luka je kimnuo, "Idemo gore.", Ante mi je pokazao prema ulazu u zgradu i ja sam mahnula Mijatu, i Luki. Iako ga ne znam, zahvalna sam mu.

Ušetali smo u zgradu, pa se popeli na treći kat i ušli u stan.

"Ovo mora prestati, blokiraj njegov broj i sve ostalo. Ovo više nije normalno, pa vidi šta ti je napravio!", Ante je pokazao na moju ruku, njega još nisam vidjela ljutog.

"Nije on to namjerno.", uzdahnula sam, "Hana, dosta je bilo! Ne želim vidjeti ni tebe povrijeđenu, a ni njega. Pogotovo ne njega. Previše toga je prošao, i on, ako se ovo nastavi, neće to psihički izdržati.", Ante je u pravu, ne želim da Filip opet potone.

"Izbjegavat ću ga kao što sam i do sad.", sjela sam na kauč, "Rekao vam je gdje ide, ili?", upitala sam. "Nije, ali zvao sam ga doma na kućni, da provjerim jel stvarno otišao doma. Kada se nije javio, odmah sam znao da je otišao k tebi. I znao sam da se to neće dobro završiti.", Ante je uzdahnuo.

"Isuse, kako mi je teško."

***********

Filip Kostić

"Aj, nemoj.", predosjetio sam da će Ante počet srat čim sjednem za stol, pa bolje da to odmah zaobiđem. Ako je moguće. "Jesi li ti normalan?", pita on. "Jel to retoričko pitanje ili da ti odgovorim?", podigao sam obrvu, pa naručio kavu s mlijekom.

"Fićo, ozlijedio si je.", javio se Mijat, "Jebiga, nisam htio.", promrmljao sam. "A da razgovaraš s njom, trijezan?", Luka se nasmiješio.

"Ma šta pričaš ti? Neće oni više nikad razgovarati, dosta je bilo.", Ante je ljutito odmahnuo glavom. "Ante, smiri se ajde.", Luka je najmirniji u društvu, čak mirniji od Mijata. Ali takvi su najopasniji, jer on skuplja, skuplja, dok ne pukne.

A kad pukne napravi takvo sranje, da to više ni Bog ne može ispraviti. Kako znam? Doživio sam to od njega, nažalost.

"Ako ne želi biti s tobom, ne želi.", Ante je uzdahnuo. "Želi, ali se boji da ću opet otići.", promrmljao sam, pa im platio kave i otpio gutljaj svoje.

"Kako si ti nedokazan!", Ante je lupio šakom po stolu. "Daj se smiri. To je moj život.", osjećam kako mi se oči crne, postajem sve bijesniji.

"Poludjet ću s tobom!"

Touche.

**************

mirelcee mi je predložila da napišem ovo u nastavcima, znači kao da se sve nastavlja, samo je drugi glavni lik, kao što ona ima priče (najbolje) na svom profilu.

E, ja baš i nisam sigurna, jer imam tendenciju zaboraviti likove i radnju, pa moram čitat 15 puta priču prije nego što idem pisati😂😂😂😂

Kako se Vama čini ta ideja?

•LalaIvanov