Mercy | Filip Kostić |

5.

Hana Zara Anić

"Vidimo se, Ani!", Andrej mi je mahnuo, on i njegova žena već dugo dolaze u kafić i stvarno su dragi. "Sve najbolje za blagdane!", nasmiješila sam se, pa pospremila njihov stol.

Vani pada snijeg i temperatura se opet spustila ispod nule, sve mi je žao napustiti topli kafić. Filip, Ante i Antina cura su otišli oko 23, rekli su da idu negdje dalje, valjda u klub neki. Iskreno, ne vjerujem da će Filip doći po mene.

Očistila sam kafić, pa napravila obračun i poslala tati poruku da sam gotova. Tata je na spoju sa svojom curom, Camillom, draga jedna žena.

Ugasila sam sva svjetla, osim onih na šanku. Moram još pronaći torbicu. "Evo me.", Filip je ušao u kafić, a ja sam se počela smijati. "Mislila sam da nećeš doći."

"Ja sam čovjek od riječi.", namignuo mi je, pa mi pomogao obući jaknu. "Gdje su Ante i njegova cura?", upitala sam. "Nemam pojma, ja sam otišao kući.", slegnuo je ramenima.

Izašli smo van iz kafića i ja sam ga zaključala, "Zašto?", "Ma, nije mi se dalo ić dalje, nisam ti ja za to.", odmahnuo je glavom. Došli smo do auta i sjeli u njega.

"Vozim te kući ili želiš ići negdje?", upitao je, "Pa ne znam, da nazoveš Antu i pitaš ga gdje je? Možemo popiti još koje piće, pa kući.", rekla sam, a Filip je izvadio mobitel iz džepa i otključao ga.

"Hej, gdje ste? ... Dobro, doći ćemo Hana i ja, za jedno 15 minuta.", prekinuo je poziv i pokrenuo auto, pa ubacio u rikverc i izašao van iz parkirališta.

"Umoran si.", promrmljala sam kada je Filip zijevnuo, "Ma šta je najbolje nisam, odspavao sam si doma jedno sat vremena.", slegnuo je ramenima. "Gdje radiš?", pa ako se već družimo, bilo bi u redu da znam nešto o njemu. "Nogometaš sam, igram za Eintracht Frankfurt.", iznenadio me njegov odgovor, inače ne pratim nogomet toliko. Za Antu sam znala da je nogometaš, ali samo zbog Svjetskog prvenstva. Tata i brat su me izmaltretirali s utakmicama.

"To znači da ne živiš ovdje jelda?", zagrizla sam usnu, "Da, živim u Frankfurtu inače. Tu sam zbog suspenzije.", uzdahnuo je. "Zašto si suspendiran?", upitala sam. "Ma, napao sam igrača iz protivničkog kluba na terenu, vrijeđao je mog suigrača.", rekao je.

"Baš mi je žao što si suspendiran.", stvarno je, vidim da mu je to teško palo. "A ti? Radiš ovako kod tate inače ili?", nakašljao se, valjda želi promijeniti temu. "Studiram medicinu, a u kafiću radim kad tata treba slobodan dan ili kada je stvarno puno posla.", rekla sam.

"Medicinu? Pa to je super. Koji smjer?", upitao je, "Neurologija.", "Jao, pa bit ćeš spremna za penziju kad specijaliziraš.", našalio se, a ja sam ga zveknula u rame. Zaustavio se ispred nekog kluba i rekao mi da izađem van, da se on može sparkirati uza zid, nema mjesta na parkiralištu.

"Kada si obukla te čizme?", Filip me odmjerio kada je izašao van iz auta. "Ahaa, u kafiću sam imala tenesice, pa čizme nisi ni vidio. Šta ne valja s njima?", pogledala sam u svoje crne čizme preko koljena.

"Čizme i ta haljina, jooj.", odmahnuo je glavom, pa krenuo prema ulazu u klub. "Šta ne valja, Filipe?", ne razumijem, mislila sam da je to dobra kombinacija, možda sam pogriješila.

"Super izgledaš, samo ja imam malo problema u glavi.", rekao je, ušetali smo u klub i pronašli Antu i njegovu curu, pa sjeli za stol. Nisam ni stigla komentirati Filipovu izjavu.

"Nismo se ni upoznale! Ja sam Delia.", ispružila je ruku, "Hana Zara, drago mi je.", rukovale smo se, pa smo Filip i ja naručili pića. "Zašto Hana Zara?", Delia je upitala, "Ma, mama je htjela Zara, a tata Hana. Nisu se mogli dogovoriti, pa su mi dali oba imena, ali većina me zove Hana.", nasmiješila sam se. "Pa baš dobro, sviđa mi se, a kako ti se zove brat? Rekao je Filip da imaš brata."

"Brat se zove Marko kao i tata, jer je mama tako htjela.", slegnula sam ramenima, nisu moji baš normalni. "I to mi je baš fora, znači da ga je stvarno voljela.", Delia se nasmiješila, "Da, je.", uzvratila sam osmijeh, pa otpila gutljaj soka, ne pijem alkohol.

"Sve u redu? Ako nije reci, idemo negdje drugdje.", Filip mi je šapnuo na uho, "Sve je u redu, Filipe.", nasmiješila sam se, slatko mi je to koliko se brine. "Joj, zaboravio sam kutiju u autu.", Filip je promrmljao, pa zapalio zadnju cigaretu.

"Otić ću ti ja po cigarete, daj ključ.", Ante je rekao, a Filip mu je predao ključ od auta. "Ja idem na wc, trpim već dva sata.", Delia i Ante su se ustali od stola, pa otišli.

"Zašto pušiš?", upitala sam, "Ma, nemam pojma, navika. Smiruje me, valjda.", Filip je slegnuo ramenima, "Smeta ti?"

"Ma ne, i tata i brat su pušači. Samo im nedam da puše u kući.", rekla sam, nekada su oboje pušili u kući i to mi je bilo neizdrživo, kuća je nonstop bila zadimljena.
"Jel ti smeta dim sad? Da ugasim?", upitao je. "Ma ne.", odmahnula sam glavom.

"Ma ugasit ću ja.", ugasio je cigaretu, a ja sam se počela smijati, "Pa zašto si sada to napravio? Ugasio si pola cigarete!"

"Ma nema veze, neću propasti zbog jedne cigarete, a i smeta ti. Ne želim raditi nešto što te smeta."