Angelus

~17.Poglavlje

*Pripovijedač*

Sjever Britanskog poluotoka je polako obavijala oluja .Meteorolozi su nervozno trčali po stanici jer se sve odvijalo tako brzo,tako neočekivano.Uzrok najveće oluje stoljeća je bila mala ,napuštena kapelica,koja se nalazila na prostoru staroga srednjovijekovog groblja.Okružena šumom ,i raznim drugim raslinjem teško se mogla pronaći,no dvoje je ljudi pronašlo.Bolje rečeno,dva anđela.

Smrt je sjedila nezainteresirano na nekom drvetu koje je prije bilo dio crkvene klupe,a Anastasia je marljivo posvećivala kapelu krvlju,još uvijek potresena zbog svega što se dogodilo prije nekoliko minuta.Misli joj nisu radile,a vrijeme je teklo sve više i više.Trebala se vratiti na vrijeme Harryu,jer ,ako on shvati da nje nema,a dva boga su ubijena ,njezino poslanje bi moglo biti ugroženo .Bacivši praznu bočicu od zid kapelice u znak protesta protiv svega što se događa ,Smrt se nasmiješila.Ona mu je bila korisna,stoga će je nastojati iscrpiti do kraja.Bolje rečeno ,želi iscrpiti njezinu anđeosku svetost,nešto što on nikada nije imao.

Ustao je i zamahnuvši svojim crnim plaštom,koračao je do nje.

Crvene i suzne oči su gledale u njega,no nije ga to smelo.Jednostavno ga nije bilo briga.

Pogled je bacio prema njenoj ruci gdje se počeo ucrtavati znak 1 ,ali na anđeoskom jeziku(Enokien).Zapravo je znak izgledao kao nekakva šara,no nije želio da se otkrije sve ovo.Prošavši rukom preko njene ,znak je postao nevidljiv.Ona se počela trzati ,no ipak je nije pustio.

Morao ju je vratiti u onaj dvorac.I to je učinio.Onako potresenu je ubacio u krevet ,baš kao i prošli put.Nasmiješivši se još jednom sadistički,otišao je.

A ona je osjećala svoju ruku kako polako trne.Da Smrt nije učinila znak nevidljivim,vidjele bi se crne pruge koje su se počele širiti po njenom tijelu.

Ubrzo je izgubila svijest i utonula u san koji joj je još više prodrmao jutro.

Prvo što je vidjela,bila je ulica.

Vozila su prolazila pored nje ,jureći do svojeg odredišta .I ljudi su također prolazili pored nje ,ne primijećujući ju.

Zbunjeno se okretala,no nije mogla odrediti gdje je.Sve je bilo tako poznato,i mogla je vidjeti svaki detalj oko sebe.

Bila je zbunjena,no nije je bilo strah.Osjećala se.....ispunjeno.Kao da pripada tom mjestu.

Odjednom je osjetila prisutnost iza sebe.

Dok se okretala,sve oko nje je postajalo mutno i sve što je uspjela vidjeti bio je nečiji osmijeh.Ta osoba je bila tako blizu,da je mogla osjetiti njiegov miris.Mirisao je na mentol i vaniliju.

Možda ipak nije pripadala ovome mjestu,nego njemu.Njemu?

I o tom trenutku je otvorila svoje oči.

Ležala je na leđima, a sunce je obasjavalo njeno lice.Nije shvaćala zašto plače.Rukama je obrisala suze ,i polako ustala iz kreveta.

Osjećajući bol oko grudi ,zastala je.

"Je li sve u redu?"Odjednom je dobro poznati glas upitao .Nije ni primijetila da je Harry bio na balkonu gledajući najvjerojatnije scenu od sinoć.

"Da,samo sam malo smušena."Odgovorila je ,i odigla se od madrac.Prošetala je polako do Harrya.

"Što se dogodilo?"Upitala je ugledavši njegov izraz lica,no dobro je znala što ga muči.

"Imamo ubojicu u dvorcu ,a nitko ne zna tko je to ,a ni što je."Ljutito uzvrati dok je pogledom prelazio preko tugujućih bogova.

"Hefest je umro iste sekunde kada je bio napadnut,no dobro je što smo ipak uspjeli spasiti Zeusa."Zjenice su joj se raširile ,i jeza je prošla njezinim leđima.