Angelus

~10.Poglavlje

Osjećaja sam umor kao nikada do sada i ogromnu iscrpljenost u svim udovima svoga tijela.Polako sam otvorila oči a pogled mi je bio zamućen.

Nakon kratkog vremena moj um je napokon shvatio gdje se nalazimo.

U onoj istoj prostoriji,u istome dvorcu i ista svjetlost je isijavala iz kamina.Samo ovaj put je prostorija imala samo jednu stolicu na kojoj sam ja bila naravno zavezana ,ali ne užetom nego srebrenim lancima .

Osjetila sam kako krv lije niz moje lice.Valjda sam glavom udarila od nešto kad sam pala ili oni stvarno nisu željeli da se probudim.Također sam prepoznala pentagram nacrtan ispod mene na podu.Hm,oni su stvarno uvjereni da sam demon,ali po srebrnim lancima vjerujem da ni oni ne znaju šta sam ja .

Vukodlak,vampir,demon,mjenjolik,ili nešto potpuno drugo?Lako će otkriti,jer demon nisam sigurno a pošto me ovi lanci ne mogu povrijediti možemo isključiti sve ostale mogućnosti.

Vrata su se otvorila i muškarac u ranim 20 je ušetao u prostoriju držeći inekciju punjenu krvlju.

Vjerojatno mrtvačevom krvlju i najvjerovatnije želi proveriti jesam li vampir .

Prišao je i u očima sam mu mogla vidjeti da ni on ne vjeruje da će ovaj test uspjeti.

Okrenuo mi je vrat i ubrzo sam osjetila peckanje vrha inekcije,ali kao što smo i ja a i on predpostavili ništa od ovoga.Nisam reagirala,dakle nisam ni vampir.

"Nemoguće."

Prošaptao je i u njegovom glasu se osjetio irski naglasak.U ovome mraku sam jedino mogla primjetiti njegove plave oči i vjerojatno plavu kosu.

Izgledao je zgroženo,a i ja bih bila da vodim testove nad nečim što nije čovjek a nema rezultata.Nema odgovora.Ali tako je to oduvijek bilo,svi se boje onoga nemogućeg i nestvarnog,te onoga što jednostavno ne možemo objasniti.

Okrenuo je meni leđa i krenuo  izaći iz prostorije ,no ja sam morala postaviti pitanje.

"Stvarno misliš da ćeš sa ovakvim testovima nešto postići?"

Okrenuo se prema meni zgrožen zbog toga što uopće mogu govoriti s obzirom na to da bi vjerojatno ona inekcija trebala nekako djelovati.

"Ne zapravo,ne mislim.Ali ti nisi čovjek .Stoga se moram potruditi otkriti što si ti zapravo a nakon toga i tko si."

Rekavši to izašao je iz sobe a ja sam naravno ostala zavezana za stolicu.

Desetak minuta je prošlo ,a ako ne i više .Odjednom je prostorija naglo zahladila.Para mi je počela izlaziti iz usta koliko je bilo hladno ,a kamin se ugasio.Prozori su se otvorili i hladan vjetar je naglo zapuhao .Zaprepašteno sam uzdahnula jer sam čula vrištanje s druge strane vrata.

Samo jedna stvar može ovako nešto izazvati.Duh.

Počela sam se trzati i nastojati se osloboditi.Ako su me  testirali znači da treba negdje u sobi biti soli,ili željeza,zapravo bilo čega.

Pomjerala sam se milimetar po milimetar nadajući se dolasku do malog stola u kutku prostorije na kojem su papiri i vjerojatno među njima je i pripadača ili bilo što drugo samo da mi pomogne otključati lokot.

Nekako sam uspjela stići do stola a vrištanje se i dalje čulo.Uzela sam nekakvu pribadaču.

Odgurnula sam se i pala na pod.Zbog udarca je stolica pukla a ja sam provukla noge i oslobodila se srebrenog lanca.

Ustala sam onako izubijana i izmorena te otišla do kamina.Mora postojati neka željezna šipka za kamin ovdje negdje.Nakon što sam nju našla primjetila sam nešto čudno.

Vrištanje je prestalo.Opreznim korakom sam otvorila stara drvena vrata i provirila.

Svjetla su bljeskala i oprezno sam prešla preko tijela stražara

.Tijela su bila raskrčena,eto da se tako izrazim.

Utrobe izvađene,oči prazne a tapete i podovi preliveni krvlju.

Super,sad još uz ove vampire imam i duhove za petama.

Uspjela sam se nekako provući niz hodnik i doći do ulaznih vrata,ali ona su bila zaključana naravno.Dobro smiri se ,idemo dalje.

Krenula sam prema dvorani za ples.U njoj mora postojati izraz.

Vrata sam jedva otvorila s obzirom na trupla čuvara.Ovo je netko tko zna ubijati vampire.Njih ne ubiješ ni lukom, ni kolcem ,ni paljenjem.Može ih ozlijediti mrtvačeva krv a ubiti obezglavljivanje.

Tako da zamislite kako dvorac izgleda.

Kao što rekoh otvorila sam vrata,ali u dvorani je bilo još hladnije.Čovjek ,bijel u licu odjenut sav u crno je sjedio za jednim od stolova.Do njega je bio onesviješten Matt.

Pogledao je u mene tim crnim očima i moram priznati da nikada nisam vidjela u svom života ništa mrtvo kao što je ova osoba bila.

"Zdravo Anastasia,ja sam Smrt."

I željezna šipka je ispala iz moje ruke i udarila u pločice dvorca.I u tome trenutku su se sve sjene pojavile ispred mene.