Angelus

~27.Poglavlje

Čitav moj život je proveden u tami.Okružena najgorim sjećanjima,boli i smrću.

Nekako se sve na to svelo.

Čitav moj svijet se sveo na ovu bol .

Prva oštrica je prešla preko mojih noga.

Druga oštrica preko lijeve ruke.

Škare preko vrata.

Lanci su se urezali u moje ruke i noge.

Jedino što me održalo svjesnom jeste brojanje.Svaki puta kada zamahne,od broja 1000 oduzmem 10.I sve tako do kraja.

Najgore je od svega što ne mogu umrijeti.

Svaki put kada me izmrcvari,ode i nakon pola dana moje tijelo opet bude čitavo,bez masnica i rana.

Ali opet se vrati.

I opet prva oštrica pređe preko mojih noga.

I opet druga oštrica pređe preko lijeve ruke.

Opet škare pređu preko vrata.

I još se više zategnu lanci u mračnoj podrumskoj prostoriji.

I ja brojim,brojim ,brojim.Tisuću minus deset je devesto-devedeset,devesto- devedeset minus deset je devesto-osamdeset,devesto-osamdeset minus deset je...

U tome su moji dani prolazili.

U jednom trenutku boli kada je pustio vukove na mene ,ni brojanje nije pomoglo.Jednostavno sam se odlučila pretvarati da sam negdje drugdje.

I uistinu sam bila.

Oči su mi postale mrtve,glava savijena,samo su me lanci držali.Mrzila sam sebe,jer nisam mogla ništa uraditi.

No,ni to mi nije dolazilo u glavu.Sve je bilo prazno.

Izveo je vukove i ostavio me da mi tijelo zacijeli.Kao i svakog dana.

I utonula sam u ludost svojih misli.

Odjednom sam se nalazila onako vezana lancima na polju.Cvijeće me okruživalo i latice su letile oko mene.

Podignula sam pogled.Zadrhtala sam.Ispred mene u plavoj haljini me gledala,lagano podizući ruku da dodirne moje lice.

Plave sjajne oči su gledale u mene veselo.Smeđa kosa je viorila zbog laganog vjetra.Latice su prolazile ispred mene ,okružujući nju.Zastao mi je dah.

"Mama?"Prošaptala sam.

Obrisala mi je suzu koja je skliznula iz oka.Pojavila se ispred mene kao anđeo ,pokušavajući me utješiti.Toliko sam znala.

I samo sam gledala u nju.I nije me bilo briga za bol.Ona me tješi.

"Anastasia,šta radiš?"Upitala je gledajući sada pomalo tužno u mene."Toliko moći,a dopuštaš da ovako postupa s tobom."Razočarano je izgovorila.Sklonila je ruku i okrenula mi je leđa gledajući prema dalekom zalasku sunca.I odjednom me ogromna bol prenula.

Zavrištala sam bacajući glavu unazad.Kliještima je trgao moje prste.Smijao se,smijao se onome što mi radi,muci koju mi prouzročava.

Plakala sam i vrištala,čak sam i preklinjala.

Odjednom sam opet bila u onome polju,ali je bilo puno mračnije.

"Mama?"Pozvala sam.Podižući pogled,ugledala sam je kako stoji ispred mene.

"Bezvrijedno dijete."

Bol,opet mi je kožu trgao s tijela vješto sa svojim kliještima tresući se od sreće.Vukovi su zavijali u susjednoj čeliji iščekujući krvoločno trenutak kada će me opet rastrgati.