Angelus

~2.Poglavlje

~Sjedila sam malo ispred kuće.Ispred te starinske,drvene kuće s trijemom koji sam toliko voljela.Dom koji nikada nisam imala.Nasmiješila sam se na sjećanja.Valjanje u blatu s Mattom,dobacivanje s loptom,te neprestano upozoravanje gospođe Lily da budemo oprezni da se ne udarimo.

Tužno se nasmijah i izvadih posljednju cigaretu iz kutije.Nebo je bilo tamno i posuto sa zvijezdama,ali one nisu imale onaj sjaj kao nekada.

Valjda i one znaju što se događa.

Čula sam korake iza sebe.Prilazili su mi bliže i bliže.

Bio je to Matt.Zgužvana košulja,crvene smeđe oči i razbarušena smeđa kosa je bila znak teškog trenutka za ovu obitelj.A,nisam ni ja bila bolja.

"Hey."-Rekao je tužno,a ja nisam imala snage odgovoriti.Jednostavno je ovo previše.Zašto uvijek osobe koje volimo moraju otići kad ih najviše trebamo?

"Znaš,ona te želi vidjeti."-Ovaj put mu je bilo nade u glasu da ću barem nešto reći.Ali,nisam.

Bacila sam cigaru na pod i zgazila je nogom.Ušla sam u kuću .Penjala sam se uz stepenice do njezine sobe.Obiteljske slike su bile na zidu.Gledajući ih i osobe na njima kako se smiješe samo ovo otežavaju.

Stala sam ispred njene sobe.Duboko sam uzdahnula i čula sam kašalj s druge strane.

Lagano sam otvorila vrata i stupila u sobu.

I tu je ona bila.

U polumračnoj sobi je ležala na bolesničkom krevetu.

Ta žena koja me je voljela kao da sam njeno dijete,koja me je našla samu i napuštenu na ulicama Moskve nekoliko dana nakon ubojstva moje majke.Spasila me ,a ja nju ne mogu.

Naučila me mnogo toga ,a nikad nisam mogla nešto uraditi da joj pokažem koliko sam zahvalna.

Sjela sam na stolicu do kreveta.Znate,njezinog muža nisam nikada upoznala.Otišao je kad se Matt rodio i napustio je.Ako ga ikada sretnem ,znam da će dobiti tri udarca od mene.

Jedan za nju,jedan za Matta i jedan od mene jer ih je povrijedio.

Zamišljena u svom svijetu,trgnuo me je njen glas.

"Anastasia."-Rekla je slabo.Njeno naborano ,i blijedo lice me rastužilo.Sve je na njoj bilo staro,osim tih svijetlo -plavih očiju koje su uvijek bile vesele i mlade.Ali ni one danas nisu imale svoj sjaj.I one su se ugasile.

"Molim?"-Jedva sam progovorila.Ona se malo osmijehnula i uhvatila me za ruku.

"Draga moja Anastasia,moram ti mnogo toga reći,a tako malo vremena."-Započela je.Njen glas je bio toliko tih,kao šapat i jedva se čuo,iako je u sobi bila potpuna tišina.

"Znaš,od dana kada sam te pronašla znala sam da si posebna.Da si nešto ,što nije od ovoga svijeta."

Kimnula sam glavom.

"Kao što sam rekla,bila si nešto posebno.Anastasia,ti imaš poslanje na ovome svijetu.Nešto zbog čega si tu.Imaš sedamnaest godina.U tih sedamnaest godina si naučila kako se boriti fizički.ali draga moja,to nije nikada dovoljno.Nekada treba shvatiti i razdvojiti stvarnost od iluzije.

Ali ja sam samo čovjek.Nikada te ne bih mogla naučiti nešto što pripada drugom svijetu.

Ali,mogu te naučiti što je na ovome.Na ovom svijetu češ upoznati mnogo osoba.Proći će ili će ostati.Glavno je koga ti želiš u svom životu.Za koga ćeš se boriti?"

"Želim vas u svom životu."-Progovorila sam kroz suze.

I njoj je jedna bistra suza skliznula sa obraza.

"I nekada trebaš znati odustati.I koliko god život bio težak,uvijek ćeš se imati za nešto uhvatit u padu.Uvijek će te netko podignuti,pokazati ti put.

Draga moja,moje vrijeme na ovom svijetu je završilo,ali znaj da ću te uvijek gledati i da ću se tobom uvijek ponositi."-Glas je postajao tiši,oči su se gubile.Oči su se sklapale.

"I izgubljene duše nađu svoj put,ali prvo moraš znati tko si.I to nemoj nikada zaboraviti.Volim te."

Zajecala sam i vrisnula iz svega glasa.Sve se ugasilo oko mene.Oči koje su me voljele su se zaklopile.Matt je uletio u sobu.

Dizao me je sa poda ,dok sam ja histerično plakala .

Zašto je ona morala otići od svih osoba?Zar svatko koga volim,mora umrijeti?Mora otići na dalek put u beskonačnost...

I opet ,to je ono što mi je govorila.Nekada treba razdvojiti iluziju od stvarnosti,a nažalost ovo je ta stvanost.

Stvarnost da svatko oko tebe živi i umire a samo ti stojiš.Zaglavljena u vremenu.Bez imalo starenja,bez imalo osjećaja da nestaješ.A zapravo umireš u sebi.

Zakržljaš .Često ljudi misle da besmrtnost sa sobom nosi gubitak osjećaja,a to nije istina.Istina je,da osjećaš mnogo više nego bilo tko drugi.

I tog dana,kad je bio njen sprovod ,samo sam u sebi razmišljala o njenim riječima

"I izgubljene duše pronađu svoj put."

Da,pronađu.Ali opet beskonačnost je prokletstvo.Kako se pronaći u njoj?

Nisam nikada znala ,dok nisam upoznala ostale .