Angelus

~4.Poglavlje

~Sunce je progledavalo kroz moje zavjese i obasjavalo moje lice.

Prenula sam se od naglog svijetla.Ustala sam i laganim korakom sišla u dnevni boravak.

Izgleda da je Matt još uvijek spavao,jer u kući nije bilo nikoga(što se tiče kuhinje i dnevnog boravka).Otvorila sam balkonska vrata i topao je vjetar zapuhao. Do mene je dopirao miris ruža iz gospođinog vrta.

Obožavala je taj vrt i zbog nje sam i zavoljela cvijeće i svu tu prirodu.A kako i ne bih?

Sva ta priroda šarenih boja koja pravi takvu lijepu sliku koju čovjek nikada ne bi mogao naslikati.Ne može se čovjek umjeti to .

"Zar si budna ovako rano?"-Glas iza mene progovori.

"Zar si ti budan ovako rano?"-Odgovorila sam sa smiješkom.

"Idem napravitii kavu,hoćeš ti?"

"Naravno"-Otišao je u kuhinju.

Ovih nekoliko prošlih dana,tjedana ,mjeseci su bili jako teški.Ali sad će valjda stvari napokon krenuti pravim putem.

Ne možeš uvijek žalovati i ne može uvijek sve biti krivo.

Još jednom sam pogledala prema ulici "St.Louis"

Mogla bih možda prošetati kasnije,ipak je prelijep dan.

Matt je došao do mene i pružio mi šalicu tople kave.

Samo smo šutili,stajali i gledali tu ulicu u kojoj smo proveli djetinjstvo.

Bili smo zaneseni sjećanjima koja se nikada neće ponoviti.Lijepim,laganim eto da se tako izrazim vremenima.I šalica je pala.Kava se prolila ,ispala iz moje ruke .Matt je odmah otrčao po krpu jer je kava bila topla,ali ja se nisam pomaknula.Ne od šoka što sam prolila kavu po sebi,nego od razloga toga.Na drugom kraju ulice,točno preko puta kuće je stajao čovjek.Imao je kožnu jaknu na sebi,bio je skroz obučen u crno.

Nije imao kosu,bio je čelav s brkovima i krupnije građe.Čovjek bi pomislio da je on obični motorista,ali ja sam znala da nije.Nije,jer je na ruci imao vijuge a među njima se raspoznala tetovaža vrane.Upravo takvu je imao na ruci čovjek koji je ubio moju majku u onoj hladnoj zimskoj noći.

Matt me je dozivao,stavljao hladne obloge na moje ruke i noge,ali ja se nisam mrdnula.Gledala sam tog čovjeka ,koji je svojim hladnim smeđim očima također gledao u mene.

Suza je sama skliznula s moga lica.Matt me je protresao.

"ANASTASIA!!ZEMLJA ZOVE ANASTASIU!JESI TU?"-Vikao je ,ja sam kimnula glavom još uvijek ne skrećući pogled..Okrenuo se i pogledao u tom smjeru.

"Č-č-ovjek ."-I uprla sam prstom.

"Kakav čovjek?Ja nikog ne vidim."-Šaptom je odgovorio.

Zbunjeno sam pogledala Matta i nisam vjerovala njegovim riječima,ali kad sam okrenula glavu doista tog čovjeka nije bilo.

"Bože dragi ,ludim."

Uhvatila sam se za glavu i otišla do naslonjača .Matt je naravno zabrinuto sjeo do mene..

Sva ta sjećanja vezana uz moju majku,uz samu smrt su me počela izluđivati.I to toliko da počmem izmišljati svašta.Sjećanja koja sam zapečatila su napokon izlazila na vidjelo ,jer opet osoba do koje mi je bilo stalo je duboko pod zemljom u kovčegu.

"Hey,hey."-Progovorio je mirnim i milim glasom i zagrlio me.

"Nemoj plakati molim te.Znam,razumijem te ,pogodilo te sve ovo,ali nemoj odustajati,jer upravo sada je došlo vrijeme početka tvoga poslanja."

"Poslanja?"-Šapnula sam,skoro pa nečujno i gotovo istog trenutka prestala plakati.

"Da,poslanja."-Uvijek,zapravo čitav život mi je gospođa govorila o poslanju.Za to me čitav život fizički pripremala raznim vježbama,disciplinom i naravno trčanjem.Ne mogu vjerovati koliko sam modrica imala nakon svakog treninga i koliko sam znoja prolila da bih naučila obična ,dva,osnovna pokreta.

"A što bi točno trebalo biti poslanje?"

"To je ono što sam ti trebao pokazati.Nakon toga će ti sve biti jasno."

Kimnula sam glavom i odlučno slijedila Matta do gospođine sobe.Ispod kreveta je izvadio jednu kutiju.Debeli sloj prašine se nalazio na njoj.On ju je rukom maknuo i ona se raspršila po sobi koja je bila u polu tami.Samo su od svijetlosti u sobi bile sunčeve zrake koje su se svim silama trudile probiti debele tamno plave zavjese.Gospođa je čitav svoj život mislila da je netko promatra .Čak smo se jednom trebali i preseliti jer je ona smatrala da nas netko proganja.Zbog toga je kupovala takve zavjese i nismo nikada bili vani po mraku .

Matt je nakon jednog dubokog udaha pružio kutiju .Uzela sam je.Bila je podosta teška za takvu poprilično malu kutiju.

"Idem prošetati.Pazi se i shvati da sve što je ona radila,to je radila za sigurnost."-Rekao je i izašao iz sobe.

"Hvala ti."-Rekla sam kao da mi je ovo zadnji put da ga vidim.

"Zašto?"

"Zato što si uvijek bio tu."

Nasmiješio se tužno i otišao iz kuće.Gledala sam ga kako ulazi u svoj crni kabriolet koji kad ga upališ,kao da je bomba eksplodirala zbog zvuka auspuha.

Odvezao se iz ulice .Pogledala sam u tu jadnu,prašnjavu kutiju i otišla u dnevni boravak.Spustila sam je na stol i uzela jednu jedinu cigaru koja mi je preostala.U zadnje vrijeme mi posebno trebaju cigare.

Barem s njima mogu odlučiti hoće li me nešto ubiti ili neće.Zapalila sam i povukla velik dim.

Olakšanje koje sam iste sekunde osjećala je bilo nevjerojatno.A sada ,glavni dio.

Otvorili kutiju i otkriti to nešto vezano za poslanje.

Došla sam do stola na kojem se nalazila kutija.Sjela sam na pod i osjećala sam se kao da upravo sada otvaram Pandorinu kutiju,a koliko znam ,možda i otvaram.

Skinula sam teškom mukom poklopac i provirila unutra.Bilo je jako mnogo papira ,nekakve kutijice i,jedna po izgledu korica vrlo stara knjiga.

Izvadila sam sve polako iz kutije i stavila na stol.Na papirima je bilo ispisano jako mnogo godina i bilo je puno slika i lokacija nekakvog dvorca.

Uzela sam tu staru knjigu i otvorila je .Na koricama je pisalo urednim rukopisom

Yakov Ivanov

Moj otac.To je bio njegov dnevnik,svjedočanstva i još mnogo toga što mi može pomoći.

Odjednom sam čula buku vani.Brzo sam strpala sve papire i knjigu u kutiju i sakrila ih u kamin,ispod drva.

U sobu je upao Matt,izubijan i teško dišući.

"Bježi....."-Rekao je tiho ,ali bilo je prekasno.Nekoliko njih je upalo u kuću i izvuklo mene iz nje.Vrištala sam koliko sam mogla,ali kad sam čula pucanj unutar kuće,moje je srce stalo,jer sam znala da je to zapravo i bio zadnji put da sam  vidjela Matta.