Angelus

~1.Poglavlje

~Zašto je nebo bilo prekriveno smogom i crnim dimom?Pitala sam se dok smo moja majka i ja gazile kroz gusti snijeg u velikoj žurbi.Nisam tada shvaćala zašto,a ni danas.

Zar je moralo biti tako ?Otići daleko od svoga doma,i to ne znajući zašto.

Majka me čvrsto držala za ruku i stalno je prestrašeno gledala iza sebe.Kao da nas netko prati.

Stavila mi je slušalice na uši i pojačala muziku.Nije željela da čujem zvukove oko nas.

Njezina smeđa kosa je ispala iz savršene punđe.Bila je prestrašena.Vidjelo joj se to po licu,i po njenim zelenim očima koje su sada izgledale kao smagardi obasjani zrakama svijetla.

Počeo je padati snijeg,što nije rijetkost za ovu državu.

Još smo uvijek pokušavale doći do neke točke spasa.Do nečega što će nas skloniti od ove zime i ovog snijega.Ubrzo je počeo padati još više i još jače.Padao je silovito ,kao da nas je pokušavao zaustaviti.

"Anastasia,dođi."

Prišla sam joj i ona me podigla u svoje ruke koje su bile promrzle od leda.Glas joj je bio pun osjećaja,uplašen i napukao.

Kao da je izgubila nešto što joj je srcu drago.Ubrzano je disala i znala sam da je bila pri kraju snage,no nije me željela ispustiti.

Negdje je išla i željela me je zaštititi od te nemani što nas progoni kroz ovaj snijeg.

"Mama?Gdje mi idemo?"Upitah nakon nekoga vremena.Pa ne može me zauvijek nositi iako bi htjela.

No,nije odgovorila.Šutila je .Samo se čuo fijuk vjetra koji stvara ovu oluju .

Zabila sam glavu u njezina prsa i zatvorila oči.Kad bih barem znala što se događa.Možda bih mogla pomoći.

Moje male,slabašne ručice su dirale njezinu mekanu kosu.

Skinula sam slušalice.Nije se ništa čulo,ni najmanji šum.Opet sam oči zatvorila i uzdahnula.

Gdje me mama vodi?

Sada sam je čula kako se smije.Nije mi bilo ništa jasno,dok nisam okrenula glavu.Stigli smo do točke spasa.

Bio je to kolodvor.Laganim korakom,i već smirena je došla do ulaza u vlak.Kondukter,čovjek u plavom odijelu i velikim crnim brkovima je pozdravio.

"Gospođo Ivanov,nismo mislili da ćete stići."

Rekao je tužno ,no tada se nasmijao.

"Ali ste uspjeli.Molim vas ,karte."

Majka je zavukla ruku u svoj kaput i izvadila jednu kartu.

Pretraživala je džepove i ubrzo ,nakon trenutka panike našla drugu.

Pružila ih je čovjeku,kojem na pločici s imenom piše Robert.

"Izvolite."-progovorila je sa svojim anđeoskim glasom u kojem više nije bilo tuge.

Kondukter je otkinuo dio karte i kimnuo glavom da možemo ući.

"Gospođo Ivanom,čast nam je da ste odabrali vlak "Express Russia" za svoje putovanje."

Nasmiješila se ,te je mene uhvatila za ruku.

"Ne,meni je čast."-krenula je ući i opet se zaustavila.

"I molim vas,zovite me Oksana."I tada smo zakoračile u vlak.Bilo je toplo unutra i prepuno ljudi.Svi su pozdravljali mamu i ona se samo smješkala.

Sjele smo na sjedalo u kupe negdje na sredini vlaka.Samo smo mi bili u tom kupeu.

Kad smo napokon sjele okrenula sam se prema njoj.Nestašni pramen svoje kose je stavila iza uha.Samo se nasmijala i pogladila me.

"Mama?"

"Molim zlato?"

"Zašto smo otišle onako brzo?"

Pogled joj je opet bio tužan.

"Morale smo ići.Došli su neki zloćesti ljudi koji su nam željeli nauditi.".Promucala je.

"I samo smo trebale otići?"

"Da,zlato."

"A tata?Gdje je on?"-Suza joj je skliznula niz lice,i zagrlila me.Položila me na svoja prsa i pjevušila uspavanku.

"Tate više nema zlato.Nećemo ga više vidjeti."

Rekla je šapatom i ja sam počela plakati.Naravno tada,kao dijete nisam znala što to zapravo znači.Nisam znala da to znači da je on umro.Jednostavno sam samo znala da ga više nikada neću vidjeti.

"I što ćemo mi sada?"

Upitala sam najednom.

"Otići daleko."

I nisam više ništa pitala.Osjećala se težina u zraku.Nešto tužno i jadno.Shvaćala sam da je zapravo ono što je oduzeto i što je stvaralo prazninu u mojem i maminom srcu zapravo bilo to.Nikad više neću vidjeti svoga tatu.No,to nije baš stvaralo tu težinu.Osjećala sam se kao kad smo prolazile kroz oluju.

Kao da nas opet ona neman promatra.Tada se začula buka.Vrištanje,pucanje,nešto tako grozno da to ne mogu opisati.

Majka je skočila najednom i uplašeno me pogledala.

Uhvatila je moje lice i pogledala me duboko u oči.

"Slušaj me dobro.Što god se dogodilo.Što god vidjela.Nemoj vrištati.Poklopi uši i zatvori oči.U redu?"

Kimnula sam glavom.

"Brzo!Sakrij se ispod sjedala."

Učinila sam kako mi je rekla.Zavukla sam se ispod sjedala ,ali nisam poklopila uši,ni zatvorila oči.

Upalo je u sobu.Ta neman koje sam se bojala.Stajao je na vratima kupea u crnim hlačama i kožnoj jakni.

Na dlanovima ,tj. rukama je imao nekakve čudne znakove.Izgledale su kao spirale,ali se između njih mogla razaznati tetovaža vrane.

Teškim koracima je prilazio mojoj mami.Njegova crvena kosa je bila savršeno napravljena,ali ono što me najviše prestrašilo kod ovog čovjeka,ako ga tako mogu nazvati,su bile njegove oči.

To nisu ni bile oči.To su bile dvije rupe crnila bez dna.

"Gdje je?"-Upitao je najednom ,što je mene prestrašilo.Snažani dubok glas je ova neman imala naspram anđeoskog i milog glasa moje mame.

"Nikada to nećeš saznati."-Samouvjereno,bez imalo straha je to rekla.

"Hoću,ali ti je nećeš moći spasiti."-I tada je probo moju majku.Dobro se toga sjećam.Bio je to srebrni,dugo nož i ja sam gledala kako je on taj nož zabio u moju majku,a ja joj nisam mogla pomoći.

Prestravljena sam to gledala.Stavila sam brzo ruku na usta i suze su potekle iz mojih očiju.

Moja mama je sada ležala na podu,u lokvi krvi.Njezino lice je bilo okrenuto prema meni.A ja sam je samo gledala.Nisam joj mogla pomoći,a silno sam željela.

Nakon toga je ta neman otišla.Mogao si samo čuti vrisak i njegov smijeh.

I od tada sam ja odlučila da nikad više ne želim biti tako nesposobna,tako laka meta.

Nikad se više nisam željela osjećati tako bespomoćno.

I to sam obećala sebi.i sebi i svojoj mami,i svom tati.I svim dragim i nevinim osobama ovoga svijeta.

Od toga trenutka,od moje sedme godine ,pa do sada,do moje sedamnaeste godine moj se život potpuno promijenio.

Prvo poglavlje.Što mislite o priči sad za sad?Je li vrijedna čitanja? ;) Komentirajte